22
ponedjeljak
travanj
2013
Bogata žena
Moj sin je otišao na jedno obiteljsko okupljanje. Čini me to i tužnom i sretnom. Pomiješani osjećaji. Trenuci kada sam intenzivno svjesna prolaznosti vremena.
Izvukla sam kutije koje su zatvorene godinama i iz njih fotografije oca moga djeteta. To je posebno svečan trenutak. Prislonila sam kaširane fotografije na rub pisaćeg stola
Kako vrijeme leti! Te crno-bijele fotografije markantnog, osobitog muškarca prizemljuju me.
Na jednom team buildingu dobili smo zadatak da odgovorimo na nekoliko pitanja, a sva pitanja bila su hipotetičko vrednovanje našeg prošlog života u času odlaska s ovoga svijeta. Uzeta je točka smrti kao najvjerodostojniji detektor iskrenosti pred samim sobom.
Tako sam se osjećala i ja pred crno-bijelim fotografijama. U što su mi prohujale godine? Koliko autentično sam ih proživjela? Gdje sam sada?
Proletjele su u traženju novoga života. Slično kao kada sam kupovala prvi stan. Desetine i desetine sam pogledala dok nisam pronašla onaj pravi. Krivo govorim. Nisam samo pogledala stanove. U njima sam živjela sat-dva, dan-dva, u nekima sam živjela i po pola mjeseca.
Kada sam ih dolazila pogledati u njih bi se useljavala moja duša. Vidjela sam se u postelji, kuhala u kuhinji, kroz prozor sam promatrala nedjeljna popodneva, zamišljala rijetke trenutke besposlice, kada samo stanemo uz prozor, nadvirimo se i u tišini gledamo niz ulicu. Neki čovjek šeta psa. Iznurena žena prolazi s troje djece. Neka penzionerka s prozora kao i ja promatra ulicu. Brzo se uvučem u sobu. Pa, pobogu, nisam baš penzionerka! Uh, koliko me još posla čeka! Ujutro sa tog odabranog mjesta krećem na posao, mjerim koliko mi treba. Vraćam se, veselim povratku. Maštam kako ću leći u dnevnoj sobi, zavaliti se, čitati knjigu. Sve miriše na nove stvari i sve miriše na posvojenje. Ništa to više nije novo, ulaskom u moj stan, združivanjem s drugim stvarima sve se promijenilo, neosobne stvari postale su osobna svojina koja govori, diše, gleda. A onda me naglo trgne buka s ceste, jer ulica je bučna, ljuti me kasni dolazak sina sa košarke, i ja shvatim da sam dušu hipotetički premjestila na krivo mjesto, probala može li pustiti korijenje. Ne može! Ne selimo tamo! Opet smo s dušom na cesti, beskućnici, prepušteni traženju.
Koliko je muškaraca prošlo kroz moj novovjeki život s kojima sam pokušala izgraditi mali privatni uzmak ili vilu s bazenom, svejedno. U šumi, na livadi, u nekom urbanom prostoru, negdje gdje bih zastvrano živjela. Koliko puta sam počinjala gradnju od temelja, od krova? Stajala bih pored gomile cigala, dasaka, crijepova, nemontiranih fontana, ležaljki, neizgrađenih bazena. Odnose s tim muškarcima gradila bih tim imaginarnim materijalom. Bože, koliko autističnih ljudi ima! Ni čuli ni vidjeli nisu moje želje! Neki su pokušali krpati rupe u svojim već izgrađenim stanovima, neki su nadograđivali, neki nisu taj ponuđeni resurs ni dotakli, a neki su bili spremni slušati sve što poželim i graditi, uređivati pokorno, sve na jedan moj mig.
Meni je bila dovoljna sitnica da mi se ne igra te igre. I sve bi se u čas srušilo. Izvlačila sam se pažljivo ispod ruševina da se ne ozlijedim. Tiho bih, bez riječi, tražila uzmak i kada bih bila na sigurnom, već me je moja mašta vodila u neki drugi pothvat. Ne, ne gradi se kuća od temelja. Zašto bi imala tri etaže podruma, preduboko je. Možda možemo krenuti od bazena. Ili ljuljačke kod bazena. Svejedno, važno je u igru ulaziti krajnje predano, posvećeno. Kao da te vodi neka viša sila. Moć odluke. Užasna snaga mašte, neiskustvo da razgraničim zbilju realnosti od zbilje duše.
Nakon svega sam shvatila da me je to moj unutarnji svijet tjerao da mu nađem izraz, silovito me je gurao naprijed. Nije jednostavno živjeti s tolikim dušama i dušama mojih umrlih predaka i bliskih osoba, biti im skrbnik. Graditi toliko kuća, toliko domova, ljuljački, bazena, truditi se udovoljiti svim tim dušama.
Tek pred crno-bijelim fotografijama shvaćam da nisam bila ni blizu ikakva realnoga uzmaka. Ostvarenje sna je bilo daleko koliko je i bila spoznaja o bijegu kojem ponekad pribjegavamo da nadomjestimo gubitak jednoga svijeta koji je sve to imao.
Ali, kada malo bolje razmislim, dobro je. Dvorce koje sam gradila u zamišljenim prostorima, upravo su izgrađeni u meni, uzmak je vlastita sloboda da uspješno hodam s toliko duša o kojima skrbim, da mirno živim s jednim muškarcem u prošlosti, s prekrasnim djetetom. Zapravo, kada bih sva bića kojima sam skrbnik prebrojila, kada bih svu svoju hipotetetičku svojinu izračunala, dodala moje vlastite duše, shvatila bih da sam ja jedna jako bogata žena.
komentiraj (13) * ispiši * #
08
ponedjeljak
travanj
2013
Kao otac
Dovršila sam jedan velik posao, tako bih rekla. Jednu višegodišnju trgovačku muku, i pokoru. Konačno je došao kraj. Profitirala sam novim osjećajem lakoće, kao da mi je ruksak pun olova pao s leđa. Na kraju to se i financijski isplatilo.
Jučer poslijepodne Ivan mi je navratio. Da proslavimo. Uvela sam ga u moju sobu, u drugoj je bio moj sin. Da bih između moga ljubavnika i malodobnog sina, koji naš odnos niti ne sluti, improvizirala zid, pustila sam glazbu Fele Kutija. Ta glazba mi se učinila najprimjerenijom da materijalizira zavjesu koja će biti dovoljno prozračna da leluja ako dvojica mojih muškaraca požele komunicirati i dovoljno moćna da u kutu moje sobe napravi gnijezdo za dvoje, sada već, dvostruko skrivenih ljubavnika.
Alkohol me uhvatio brže nego sam se snašla. Prepričavala sam Ivanu svoje djetinjstvo, navlačila sam tezu kako smo bitno genetski predodređeni. Primjerice, moj djed i moj otac bili su dobri trgovci i veliki pripovjedači. Kada sam bila dijete bila sam ponosna na svog oca, on je bio jedini tata u ulici koji je djeci pričao priče. Opisivao je svoju mladost u Drugom svjetskom radu u bezbroj zanimljivih partizanskih dogodovština. Moja mama je na njegove priče uvijek odmahivala rukom. Partizani su ga pokupili tek potkraj rata, na mjesec-dva, govorila je. A inspirirali za cijeli život. To iskustvo je pretakao u bezbroj anegdota i priča. Kao djeca slušali smo ga otvorenih očiju. Tek u školi sam otkrila kako je prepričavao dječju lektiru, u prvom licu.
A djed. On je pak bio zarobljen u Prvom svjetskom ratu i kao austrougarski vojnik u Rusiji je proveo pet divnih godina, nakon"oslobođenja" godinu dana je putovao od Rusije do Jugoslavije, po nekoliko mjeseci zaustavljajući se u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj. Naučio je jezike, trgovinu, kojom se bavio da bi prehranio obitelj, dok prava srast su bile knjige i radio. Potkraj života je oslijepio, ali niti on niti itko u mojoj obitelji to nije tragično shvaćao jer je njegov fokus ionako bio izvan materijalnoga svijeta. Još strastvenije se vezao uz radio, glazbu, strast za znanjem, nama unucima prepričavao je bjelosvjetske događaje, pomagao u učenju.
Slijepim ljudima izoštre se svi drugi osjeti. Volio je miris cvijeća i kada je u rano proljeće umro, mi unuci, umjesto vijenaca, kupili smo sve ljubičice koje su se našle na tržnici i bacili ih za njim u zemlju.
Pjesnika smo pokopali pjesnički.
Uh, potpuno sam se bila izgubila u pričanju!..... Da se vratim natrag u sobu Ivanu, pojačala sam zvučnu zavjesu Fele Kutija, na sofu ispružila noge i uživala dok je Ivan skrivećki uvlačio ruku u moje sokne i masirao mi stopala.
Da mu zahvalim na ugodi, kazala sam: Šteta što u Zagrebu nema stunden hotela, da pobjegnemo na nekoliko sati.
Smijao se.
U Vrbovcu ima.
Uh, sve ide protiv nas, nastavila sam, nikako da se negdje sami sakrijemo, da intimu isprepletemo u komadić čipke, proživimo, da ti još štošta ispričam, a onda u realnost, opet po starom.
Kako alkohol samo lovi i diže!
Kad je otišao, pitala sam se koja je zbilja nestala: pripovjedačka ili skrivena masažica stopala, ili želja za stunden hotelom. Možda da ugasim Felu Kutija, pomislim. Možda nas je on u priče iz prošlosti potopio.
komentiraj (12) * ispiši * #
26
utorak
ožujak
2013
Nismo svi za sve
Moja dugogodišnja slabost bile su cipele. Tipično ženski.
Kad sam bila jako mlada, na studiju, pa i kasnije kada sam se zaposlila kronično sam bila u besparici, plaće u kulturi oduvijek su male.
Ali i tada mogla sam imati sve na sebi jeftino, ali cipele su to rijetko bile. Ne znam zašto su mi baš one važne. Moja jedna prijateljica napisala je dramu o ženama u kojoj se provlači motiv o cipelama, ona kaže – personificiranoj žudnji za cjelovitošću.
Možda ima pravo, možda cipele do kraja iscrtavaju krug koji crtamo idealnom predodžbom o našem izgledu, ako ta kružnica ne zaokruži cjelinu, onda to nije krug nego zakrivljena crta koja tek teži obliku.
U mojoj ranoj mladosti cipele su se kupovale u Trstu. Zadnji put, nešto nakon rata, tamo me je posuđenim automobilom vozio moj tadašnji dečko, koji kao i ja nije imao novaca. Na povratku iz Trsta, negdje u Sloveniji, na klizavoj cesti BMW je proklizao i odletio prema šleperu. Skršio se. Oštra brid šletera prepolovila je BMW taman na rubu između dvaju vrata, sa moje strane. Bog me čuvao. Na zaprepaštenje čovjeka iz šlepera mirno sam išetala iz hrpe lima i u obližnjem kafiću naručila čaj. Moj dečko je toga dana postao bivši. I nikada više nisam otišla u Trst.
Iza godina sustavne besparice, došle su godine u kojima sam više zarađivala, i imaginarna kružnica koju sam opcrtavala cipelama ostala je nespojena sve češće, gladnije, požudnije. Nisam mogla odoljeti. U ruke su mi ugurali jednu karticu, potom drugu. Kao da je novac pao s neba. Kao da u konačnici neću sama platiti račune, kupovala sam i nenamjerno stvarala kolekciju. Nešto nekontrolirano, divlje vuklo me da probam i imam još i još. Hazard kao ona vožnja kroz Sloveniju.
U ormaru imam kolekciju skupih cipela, kupovala sam ih u Zagrebu, a obvezno i vani kada bih se tamo našla.
Ono što sam mrzila u toj strasti jesu naši dućani, trgovci koji se odnose prema toj obući kao prema božanstvima. "Gospođo, ali to je Victor&Rolf" - još i sad mi zvoni u učima. Taj provincijalan odnos prema brendovima grozan mi je bio, pa nisam baš ni ponosna da sam bila dio te energije, ali slabost je slabost.
Vani sam se osjećala bolje, kao da veća količina ljudi, veći promet, više novaca spusti na zemlju te brendove i odnos prema njima je normalan. Prizemniji je. U Londonu sam jednom kupovala u nekom skupom dućanu, cipele smo isprobavale jedna potpuno zamotana Arapkinja i ja. Nikakve mise oko tebe. Zna se kakav je dućan i tko kupuje. Trgovkinja ne uzvikuje egzaltirano, i ne kuha poniznošću. Dapače, zadivljeno je komentirala moje Fabijeve čimice kupljene u Zagrebu, neopterećeno tko ih je proizveo ili dizajnirao. Naprosto, ti dućani znaju okupiti žene koje prepoznaju lijepo, bile bogate ili siromašne. Ukus ne bira.
Sad sam u nekoj prilici izmiriti račune na karticama i prerezati ih. Osjećam se kao onog dana u Sloveniji kada me je Bog spasio i pozvao na čaj.
Razlika je u tome što sada neću nikog zaprepastiti, možda porok kojeg sam prerasla, koji mi je postao dosadan.
Čak si nemam što ni za reći, porok, kada mu vjeruješ, divno zvoni u učima, grije dušu imaginarnim obećanjima, pjeva zablude i poigrava se našim tlapnjama.
Prijeteljica mi neki dan sramežljivo kaže: Znaš, kada si ti .......i ne uspijeva dovršiti. Prekidam ju i odgovaram: Misliš kada sam trošila brdo love na obuću? Zamisli da sam vozila, što nije za mene, štošta konzumirala, ko zna bih li sada mogla na čaj..........
Ona sliježe ramenima potvrdno: Imaš pravo, nismo svi za sve.
komentiraj (14) * ispiši * #
18
ponedjeljak
ožujak
2013
Duhovni vodiči i životna zbilja
Čitam knjigu o anđelima i duhovnim vodičima. Nikada ranije nisam bila sklona alternativi, dapače. Ali, eto, mijenjamo se.
Put alternative mi je otvorila jedna meni nepoznata žena, slučajno sam gledala na TV-u njezin impresivan nastup, i nakon tako počela čitati knjige u kojim otkrivam jedan drugi pogled na našu realnost, ako realnost uopće postoji.
I tako sinoć, u već ne znam kojoj knjizi po redu, zasvijesti mi jedna rečenica – duhovni vodiči svoje poruke nikada ne šalju bučno, glasno, njihove poruke možemo čuti kao šapat, one su jedva čujne, i te poruke treba slijediti.
Shvatim da se meni jedan tihi šapat stalno javlja. Taj me šapat tjera da često u mislima Ivanu pišem poruke kojima ga ostavljam. Svaki put na drugačiji način. U zbilji nikako da to napravim. Jučer sam s njime bila na popodnevnoj kavi. Poruka njegova sina prekinula je susret, dovezao me je do moje kuće, privukao sebi i zagrlio. Za nekoliko trenutaka nije ga bilo. Kao da ga je odnio vjetar, kovitlac emocija u mojoj glavi. Kovitlac distance, racija koji pasivno sve to promatra, svako moje htijenje pasivizira, veže mi ruke na leđa, misli zalijeva hladnom čokoladom i nakon svega ostaju izreducirani osjećaji koji slave duhovno pobratimstvo, radost susreta srodnih duša i žudnju za ispunjenjem.
I oboje tako izreducirani, sa pola isključenih funkcija imamo osjećaj da zapravo ništa loše i ne radimo. Mi se viđamo po sili privlačnosti, po sili duhovnoga i fizičkoga bratstva, naša cjelovita bića žive negdje drugdje u svoj svojoj punini. I baš ta punina kojom drugdje živimo kao da ovaj tajni, reducirani život minimizira i sve izgleda kao da se i ne događa, kao da on ne vara ženu i kao da ja nemam pola muškarca. Mi se vidimo, to budu male svečanosti za naše osjećaje i osjetila. I on nestane. Pitam se je li uopće bio?
Moji vodiči mi šapću da prekinem tu vezu. Moji vodiči mi šalju poruke kako sam pasivna, kako trebam drugačije postavljati stvari, onako kako to radim u pravoj realnosti.
A onda uslijedi sagledavanje te moje prave realnosti, a ona je kao veslačka staza, na kojoj još neko vrijeme moram veslati sama. Ivan je predah na stazi, on je intermezzo na jednoj pruzi koju sam davno prije odabrala. I onda glasovi utihnu. Uskrsnu male krhke svečanosti naših tajnih susreta. Krhka, iskričava, lijepa prikaza u pravoj realnosti. Jednom kada ju ta prava zbilja prekrije pitat ću se pa je li ta tajna iskričava realnost postojala, glas će reći nije, to je bila varka. I ja ću je samo otpuhnuti. Kao krijesnicu.
komentiraj (3) * ispiši * #
07
četvrtak
ožujak
2013
Tajni poroci
Jučer sam bila kod prijateljice koju dugo nisam vidjela. Ona živi na drugom dijelu grada, pa je to jedan od razloga da je češće čujem nego vidim.
Kad joj je kći tinejdžerica izašla iz kuće, kazala je da će mi pokazati jednu dobro čuvanu tajnu, porok kojem robuje već pet-šest godina, a koji je eskalirao zadnju godinu.
Zbunjena sam bila. Kakav porok? Koje tajne? Što toliko traje da je sada eskaliralo?
Znala sam da ne pije i ne puši. Što bi bilo drugo? Ubijala me znatiželja i zebnja.
A onda je ona otvorila ormar i pokazala brdo uredno povješane odjeće: vadila je komad po komad. Nikada nisam vidjela toliko lijepih primjeraka odjeće na jednom mjestu. Opipavala sam prekrasan crni pleteni proljetni kaputić, kričavo zelenu kožnu jaknicu sa žarko ljubičastom sjajnom postavom. Prislanjala sam uz sebe predivne haljine. Sve redom su izgledale samozatajno lijepe, klasične a ujedno posebnim kombinacijama boja, retro uzoraka moderne i posebne. Nije to bio ukus skorojevića u kojima sve blista, ta odjeća je govorila o istančanom ukusu koji se ne hvalisa, naglas ne hvasta, to je ukus koji rijetki biraju. A onda je vadila cipele, čizmice, dizajnerske torbe.
Da se opravda i utješi kazala je kako je sve kupila na rasprodajama, sve te krpice s potpisom bile su u pola cijene, čak i zadnje Max Marine čarape. Sve je bilo iz outleta, zadnjih rasprodaja. Neke stvari su bile kupljene po smiješno malim cijenama. Jedna potpuno nova klasična Varteksova crna vesta kupljena je za nevjerojatnih 27 kuna, majica njemačkog skupog proizvođača kupljena je na popustu za 20-ak kuna, ljetna haljina za 17 kuna. Ali, tu su i znatno skuplje stvari, najskuplja haljina koštala je na popustu od 40% oko 2.000 kuna: Jakne, torbe, kaputi sve je bilo prilično skupo.
Dakle, to je njezin tajni porok! Nikada nikome nije govorila o toj maniji, spomenula bi kupovine do sto kuna, a ove ostale prešućivala. Tajila ih je jer svi znaju da nema novaca. Primjetila sam i ranije kod nje da bi neizostavno naglašavala kako je nešto kupila na rasprodaji, kako je platila toliko i toliko, a u stvari to košta toliko i toliko. Uvijek računica i prividna racionalnost.
Osjećaj olakšanja sam gledala na njezinu licu kako je sve dublje ulazila i opisivala svoju opsesiju: kako ne može kontrolirati poriv, kako je on iracionalan, kako se iznenada javi i da zna da mora u dućan, robotizirano, nesvjesno, kako je u zadnjih pola godine spiskala oko dvije tisuće eura na karticama, kako puno razmišlja što je tjera da tako neumjereno troši. I zaključila je kako je potraga za najljepšom odjećom potraga za najboljim dijelom sebe. U nju se usadila uobrazilja da jednom kad zaokruž svoju vanjsku sliku, tim skladom izvana doseći će svoju unutarnju cjelovitost. U tu maničnu kupovinu odjeće, cipela i torba personificirala je sebe, svoje strahove od starenja, samoće, prolaznosti, kao da će najskuplje i najljepše krpice pacifizirati ratove i strahove koji se odvijaju u njezinoj glavi.
Pitala sam se kako to da prije nisam uvidjela ozbiljnost njezine manije. Uvijek je bila lijepo odjevena, ali na njoj nikada skupe stvari nisu vrištale skorojevićki, uvijek je sve bilo samozatajno, lijepo.
Kaže kako je u utrci za sobom postala je vlastiti taoc utrke. Boji se sebe. Pita se do kuda će to ići. Da potraži pomoć? Od koga? Što da kaže doktoru - ja sam ovisna o šopingu. Može li se to uopće liječiti?
Kako da pronađe sebe? Kako da pronađe drugi put a na jednom je već zabrazdila. Hoće li na sada na svjetlo dana izvučen porok imalo izgubiti svoju snagu. Kako da ga ubije? Zatomi? Pobijedi? Kako se nadvadavaju poroci?
Ostala sam bez riječi! Koliko je vlastitih leševa sakrila u ormaru!
komentiraj (17) * ispiši * #
21
četvrtak
veljača
2013
Virtualne duše i skribomanija
Ja uvijek mislim kako je rat nama u Zagrebu započeo prvom uzbunom za zračnu opasnost. Tu meni stoji granica mira.
Do te prve uzbune intenzivno sam tulumarila. Moja generacija nije se baš osjećala ni odraslo ni individualizirano, pripadali smo grupi i to je bio važan dio mladenačkog identiteta. Zbog rata tu grupu nikada nisam imala prilike normalno nadrasti i separirati se. Grupu kojoj sam pripadala rat je naprasno raspršio i svi smo porazbacani kojekud, bolno odrastali.
Noć prije nego je zasvirala prva uzbuna za zračnu opasnost našla sam se na tulumu u Novom Zagrebu. Tamo sam upoznala Davora, zgodnog studenta komparativne književnosti, samozvanog budućeg pjesnika, istomišljenika.
Bila je to obostrana simpatija na prvi pogled. Odmah smo se prilijepili jedno za drugo, naše sublimativne duše sjedinile su se u priči o književnosti, umjetnosti, općenito o životu. Uz koju čašicu žestice Davor se opustio, zavalili smo se na kauč, on je glavu stavio meni u krilo i pričao mi o sebi, kako nema majku, živi s ocem profesorom i sestrom studenticom i kako će postati pisac. Ništa još nije bio napisao, ali odluka je ionako bila važnija od djela.
Promatrala sam ga s divljenjem, prelijep dečko je bio. Razgovarali smo do zore, a onda se pješice vraćali kući držeći se za ruke kao par koji je zajedno već stotinu godina. Prepoznali smo se. Sve je obećavalo.
Bila je rana jesen, bablje ljeto, bistra rujanska noć.
Ne sjećam se svih pojedinosti o kojima smo pričali, ali znam sigurno da o ratu nismo ni riječi prozborili.
Do rata oružjem, između Srbije i Hrvatske dugo je trajao medijski rat. A medijski rat između dviju tadašnjih republika danas bih opisala kao da sve što u tim republikama ima glas, u isto vrijeme ga i koristi pri tome radeći od riječi užarene, otrovne kuglice koje su se neprestano bacale preko imaginarne granice u dva posvađana susjedna dvorišta.
Davor i ja smo pripadali ljudima koji su mislili da su iznad te populističke tvornice otrova, vjerovali da posjedujemo vlastitu osobnost, što god to značilo, pa nismo o ratu ni riječi prozborili, nismo proizvodili otrovne kuglice niti ih hvatali, makar su nam pitanja o ratu tutnjala po glavi.
Dogovorili smo da ćemo se viđati. Ali sutradan, prva uzbuna sve je preokrenula. Rat je zazveckao Zagrebu oružjem. Zaredali su se odlasci mojih prijatelja u vojsku i zaredali se još više odlasci u inozemstvo.
Davor je s prvom uzbunom, u panici, preko noći nestao u Veneciji.
I tu je krenula moja ratna opsesija. Ubrzo nakon njegova odlaska naša zajednička znanica spremala se put Venecije. Umjesto običnog pozdrava, pomislila sam zašto Davoru ne bih napisala pismo, ništa posebno, samo izrezati komadić svakodnevice i poslati. Isheklati jedan ženski vez i baciti kao lopticu za kontakt.
Ali, lako je bilo pomisliti!
Umjesto sitnog veza za kontakt, slova nisam mogla kontrolirati, kako god sam započinjala pisati, plela sam mračan, dramatičan goblen.
Neki dan sam iz podruma donijela fascikl pun tih pisama.
Čitala sam, ali ništa čitljivo nisam našla, samo opsesiju i neartikuliranu muku da pronađem pravi izraz. Željela sam opisati rutinu koja je ostala ista, ali svakodnevni život izgledao je u mojim pismima kao paravan od gaze koji se prestrašeno vijorio i opisivao stanja svijesti koja su se dramatično izmjenjivala.
Adrenalin nas je tukao. Ja sam razinu svoga adrenalina osjećala mjerljivo, fizički, kao razinu šećera, alkohola. Slušala sam Wagnera, ta glazba me je najbolje smirivala. Dramatičan kor trubača bio je istovjetan osjećajima u meni, Wagnerova gorda slava intelektu i mislima, bez emocije, potpuno hladna i dominantna bila je lijek usplahirenim osjećajima koji su se rojili svakom uzbunom i svakim ratnim pohodom.
Tada smo izlazili u Jazovku, neku rupu na Cvjetnom trgu, pored nekadašnjeg kina Zagreb, tamo se do kasnih noćnih sati, u dimu koji se mogao rezati nožem, uz alkohol, zabavljalo šaroliko društvo umjetnika, studenata i vojnika s fronta. Sjećam se kako nam je jedan tadašnji dragovoljac u maskirnoj uniformi, kasnije lice s naslovnica novina, govorio da je rat svinjarija, da su govna i s jedne i druge strane. Uz njega je bilo još nekoliko vojnika, ali njih se ne sjećam, tek jednog koji je uvijek spavao u kutu Jazovke, rasčupan, šutljiv, od nespavanja krvavih očiju. Moja prijateljica nazvala ga je Škrba Maca: Smijali smo se eufemizmu koji smo pridali njegovu karakteru, izborom nadimka.
Jednom smo se iza ponoći iz Jazovke vraćali u Novi Zagreb, na snazi je bio policijski sat i naredba zamračivanja grada. Dragovoljac s budućih tjeralica ponudio se na nas odveze u Novi Zagreb. Kroz mrklu noć prelazili smo Savski most koji je bio zabarikadiran "ježevima", bodljikavim metalnim konstrukcijama kojima se priječio prelazak preko mosta. Naš vozač je pokazao neku iskaznicu dežurnom vojniku, "ježevi" su se maknuli i mi smo nestali s druge strane Save.
A onda nakon nekog vremena dosadila mi je Jazovka, povukla sam se od tulumarenja. Gušila su me druženja, tutnjalo mi je u glavi od kombinacije euforične zabave u Jazovki, koju smo u šali zvali Saigon, i užasa s televizijskih ekrana. Bilo je nešto šizofreno u tome što nisam mogla podnijeti. Najbolje sam se osjećala kada sam se povlačila u stan i pisala pisma Davoru. Uz Wagnera, naravno.
Jednog vikenda mi je došla moja najbolja prijateljica, danima je trajala uzbuna za opću opasnost koja nas je prikovala u stanu. Mi unatoč uzbunama i nismo išli u sklonište, ostajali smo u stanu, preko noći smo tek odvlačili madrace u hodnik koji je bio najdalji od balkona okrenutoj kasarni Maršalka.
Taj vikend kada mi je bila Meli pamtim kao jedan od ljepših vikenda uopće. Obje smo tim prislinim kućnim pritvorom ostavile sve naše svakodnvene preokupacije i zapravo se osjećale gotovo meditativno mirno, spokojno. Ležale smo na kaučima, slušale Wagnera i razgovarale. Kad su se istopile sve teme, kazala sam Meli: "cAjmo izmisliti priču pomoću asocijacija. Započni neku priču, a ja ću je nastaviti, izmjenjivat ćemo se da vidimo što će ispasti!" Ispala je zanimljiva, duhovita priča o sofisticiranoj ženi i njezinim dogodovštinama, i danas se sjećam naslova "Tajna sobe gospođe Plećko". Priča je bila spoj botanike, tipično ženskih opsesija, trilera i nadrealističkoga raspleta. Otvorile smo kosovski konjak Skenderbeg, smijali se priči i istinski uživali u tom kućnom pritvoru.
A onda opet vraćanje mojoj opsesiji. Stotine pisama sam ispisivala na pisaćoj mašini, potpuno sam se preselila u ta pisma. Jednom me je uzbuna uhvatila u autobusu na Remizi, vozač nas je odvezao do Name u Vrbanima i tamo iskrcao u sklonište. Ja sam se uvukla u neki kut i pisala pismo. Tamo sam se Davoru prestala obraćati njegovim imenom, on je postao moj dobri duh kojeg sam nazvala Gabrijel.
Nikada nijedno pismo nisam poslala, zapravo Davoru se trag i izgubio, slanje je postalo nevažno, pisanje pisama pretvorilo se u opsesivnu potragu za vlastitim izrazom.
I nikada više Davora nisam vidjela. Sljedeće proljeće, kada je zaživjelo primirje, i kada su se vraćale naše inozemne "izbjeglice" i dezerteri, raspitivala sam se za Davora, silno sam ga željela sresti, ali uzalud. Nikada nisam ništa čula, nestao je.
Od svega je ostalo samo ime – Davor, ime koje znači emocionalnu ratnu bulimiju, borbu da pisanjem očuvam zdrave emocije koje je lomilo ratno ludilo.........
Sve bi palo u zaborav da nisam srela još jednog virtualnog Davora, i da s njim nisam ostvarila tu davnju žudnju za dopisivanjem. Shvatila sam da se sve istinske želje ispunjavaju, ne uvijek u obliku i vremenu koje smo htjeli, naša podsvijest je slijepa za materijalni svijet i za sinhronicitet.
Ali, i ta mi se želja se nekoliko godina kasnije ispunila i našla mi drugog Davora; u podjednakoj mjeri nestvarnog, talentiranog, suprotnosti od prvog Davora - pjesnikom u duši, a u zbilji podupirateljem ratova, koji je unatoč svemu kao onaj prvi oživio uobrazilje koje je hranila moja skribomanija. Razlike između stvarnih osoba su se raspršile, pisanjem mi smo ionako odabrali put komunikacije samo s našim virtualnim dušama.
komentiraj (8) * ispiši * #
02
subota
veljača
2013
Oproštaj
Jučer je umrla Ivanova mama. Bio je tek desetak minuta kod mene kada je primio tu vijest. Vijest se očekivala, mama mu je bila teško bolesna.Svejedno, kada se tako nešto desi, život stane.
Držala sam Ivana za ruku dok je vlažna pogleda govorio o mami, utonula u svijet njegova oproštaja s mamom i slijedila ga u tom događaju izvan života. On mi je pričao i pričao o mami, a ja sam tu nepoznatu staricu mislima ispraćala u nebo.
Osjećala sam kako se u tišini oboje selimo u svoja astralna bića. Potresan i lijep trenutak. Jedino su u tom astralnom svijetu bile realne naše ruke koje su se držale i zajedništvo koje nam je napunilo srca.
komentiraj (6) * ispiši * #
14
ponedjeljak
siječanj
2013
Kada prestaje ljubav?
Kada prestaje ljubav, pitam se ovih dana? Kako prepoznati da ljubav ne stanuje u nama? Da ne stanuje simpatija, naklonost, privlačnost, da su se svi plamičci ljubavi ugasili.
Je li to kad netko postane predvidiv? Banalan? Kad prestanemo misliti na tu osobu? Kada nam se zamjeri?
Slikovito rečeno, u meni prestaje ljubav kada bivše ljubavnike i ljubavi počnem gledati kao poštare, taksiste, trgovce. Kada ih svedem na jednu ovozemaljsku utilitarnu dimenziju, kada njihov spomen prestane išta izazivati u meni. Kad se moje unutranje biće skupi, smota u klupko i spava kao da ne postoji. Razgovori i susreti ne pobuđuje nikakve konotacije, ne želem više dodir, kontakt, ne želim ništa. Ravnodušna sam.
Nikada nisam mogla imati veze bez popratnog emocionalnoga paketa, bez emocionalnoga ruksaka na plećima i punog grudnog koša metasvijeta razgoropađene mačke koja se odmotala iz moje podsvijesti i uhvatila ukoštac sa životom. Bez toga adrenalina koji donosi ta mačka, nisam nikada mogla biti s muškarcima, to mi dođe kao grijeh, odbojno.
Ivan me zove, želi da se nađemo. Nisam ga uspjela ostaviti, makar sam par puta pokušala jer se u mojoj unatarnjoj metastvarnosti pričinio kao ordinaran lik koji me više ne inspirira.
Kada spomenem kraj, on me kuha razgovorima, operom, knjigom, putovanjima, svime na što zna da padam.
Ne zavodi on mene, on zavodi onu smotanu mačku u meni, želi da ona pokaže svoj stari plam, da se razgoropadi, da naši unutarnji svjetovi ispletu svoju mrežu metastvarnosti, sazdane od naših duhovnih bića. Želi da naši duhovi pobrkaju duše, da naprave gozbu na kojoj mogu letjeti iz tijela u tijelo, iz duše u dušu, da pokrenu uobrazilje od duša naših omiljenih kompozitora, da u glazbi i dušama umrlih svjetova napravimo pir i slavimo naš unutarnji život, dok se naš svagdašnji kotrlja kao da se ništa ne događa.
komentiraj (6) * ispiši * #
26
srijeda
prosinac
2012
Od Božića do Božića bez pomaka
Ove godine, kao i prethodnih, prvi mi je Božić čestitao Davor, moj prvi dečko u ovoj novovjekoj fazi potrage za „pravom“ ljubavi.
O Davoru sam pisala, bio je moja velika virtualna ljubav, javlja mi se svako malo. Ima potrebu naknadno izgovoriti ono što je u pravo vrijeme propustio reći, da bi se iskupio.
Ranijih godina njegova čestitka bi dolazila u rano jutro. Ove godine poslao je poruku kasno na Badnjak.
Uvijek se osjećam čudno kada se on javi. Neku vrstu morbidne usamljenosti donese, usamljenosti koja vlada hladnim spremištima punih servera. Metalni okus strogo čuvanih cijevi i čipova ograđuje ugušene duše osamljenih ljudi. Druga dimemenzija života ili život duša u čistom ekstraktu, bez fizičke realnosti kao ekvilibrija koji bi prizemljio osamljenost, tupost, samoću u dimenziju običnih ljudi. Patnju koja se dade ispatiti.
Pitam ga kad ćemo na kavu. On kratko potvrđuje „Hoćemo“. Znam da će se to teško desiti. Prošli put sam mu predložila da ću ga nazvati, da ne tipkamo poruke, lakše je.
Izbjegao je. Boji se života izvan sigurnosti slova i riječi kojima može iskazati svoju pjesničku darovitost, umjetničku zavodljivost, ogradu od života.
Meni to nije dovoljno. Zna. I nema snage da između Božića što prolaze išta promijeni.
komentiraj (5) * ispiši * #
07
srijeda
studeni
2012
Zašto sam se za ovu priču zakačila?
Ovaj vikend sam planinarila, u zapadnoj Slavoniji, požeškom gorju. Dugo već nisam, kondicija mi je nikakva, jedva sam se uspela do vrha. Bio je prohladan, ali lijep jesenji dan.
Da predahnem uputila sam se u planinarski dom.
Pri ulasku sam se prisjetila kako sam tu prije četiri godine srela jednog zanimljivog dugokosog i dugobradog umjetnika, s njim popila koju čašicu vina i plesala uz narodnjake.
Svidio mi se tada. Ali sve je bilo nekako predvidivo. Uvijek sam privlačila takav tip ljudi, kao magnet, makar nam je komunikacija smušena, neartikulirana, uvijek iskazuje šifrirane poruke. Komunikacija u metafori. Tog dana me svojim automobilom odvezao do podnožja planine otkud sam se s mojim društvom vratila nazad kući.
Raspitivao se poslije za mene, htio me vidjeti, preko drugih pozivao opet u tu planinu. Ja nikada nisam našla vremena da ga ponovno vidim.
I prošli vikend opet u istom planinarskom domu naletim na njega. Sjela sam za šank, naručila kavu i on se stvorio pored mene.
Oboje smo bili strašno smušeni, nekako traljavo je tekla komunikacija. On je ostavio svoje društvo i došao meni za šank, uz takvu komunikaciju meni je bilo nelagodno, moje društvo još nije bilo stiglo, i sputavala me pomisao da stoji sa mnom za šankom samo zato što sam sama. Njemu su njegovi stalno nešto dobacivali, barmen ga zapričavao vicevima, a on je razapet između te dvije strane meni nazdravljao vlahovom.
I ja sam bila sputana, sjedila sam na neudobnu barskom stolcu, pijuckala vlahov i kavu i čekala olakšanje.
Jedino što je bilo nepokolebivo i jasno je njegov pogled. Izbjegavala sam ga. Vrtila sam se na povisokoj barskoj stolici, osjećajući teret svakog nakupljenog kilograma, osjećajući višak koji me je sapinjao da ukočeno sjedim. A onda uz sve to taj pogled. Netremice, dugo, pozorno. Par puta sam pala u njega i osjećala da mi se duša ljulja na drugoj barskoj stolici koja ne znam zašto se tako visoko digla u njegovim očima. Zbunio me pozornim pogledom. Kao da me proučava, guta.
A onda je stiglo i moje društvo. Preselili smo se svi za stol i nastavili piti. Nije me više tako gledao. Bili smo zaokupljeni drugim sugovornicima, smijehom, šalama. Opustila sam se, ali ne dovoljno. Stalno sam bila svjesna da je tamo, ali nekako podijeljeno sam to osjećala. Strašno me privlačio, a opet sve što je govorio, radio, činio bilo mi je strano.
Čudno.
Oko četiri sata već je padala noć u šumi. Morali smo krenuti. Ja sam se prva digla, naglo. Njegova reakcija je bila isto tako nagla, iznenadna. "I što smo dogovorili?" - upitao me je.
Ja sam mu odgovorila: "Čut ćemo se, nazovi".
Besmislena rečenica, on nema moj broj mobitela ni telefona. U Zagrebu imamo zajedničkih prijatelja.
Sumnjam da će ih pitati za moj broj.
Uostalom, zašto sam se za ovu priču zakačila?
komentiraj (12) * ispiši * #
