19

četvrtak

lipanj

2014

Na groblju

Jučer je lila kiša, tugaljivo i usrano, jesenski, na početku ljeta. U nekim jadnim krpicama, smrznuta, pod kišobranom, otišla sam na groblje.

Ne mogu se vratiti u Zagreb, a da nisam svratila kod mame, tate i brata.

Oni po ovozemaljskim zakonima nisu više tu na zemlji, u ljudskom tijelu, ali za nas koji smo ostali iza njih, živi su, malo su se izmjestili, u drugim kućama, u drugom obliku, drugačije komuniciramo, mi za njih molimo, a oni nam se javljaju u snovima, i tu su i dalje, s nama.

Od kada su se tako izmjestili, ja sam se prestala bojati groblja. Valjda i smrti. To je samo drugi oblik života, u srcima.

Postoji jedno groblje na koje sam žudjela otići. Kao da idem toplom domu.

I sada kada sam u prilici svratiti, tko bi lud prošao kroz mjesto a da ne svrati do njih?

Kada dođem, kako rekoh, ne pričam s mojima, stojim pored njihovih vječnih boravaka, potpuno se usredotočim na njih i molim. Molitvama se približavam njihovu duhu, molitvama kažem - evo tu sam, spremna da fizičku separaciju kompenziram spiritualnim zajedništom.

Tu je počivalište i moga dide i bake, al o njima neću pričati, oni su tako živopisni, zahtijevaju puno araka papira ili veiliku bijelu plahtu, da sve pokrijem.

Naučila sam, na groblje treba ići sam. Meni se često netko prikrpi, a onda spiritualni susreti nisu kakvi trebaju biti. Ne možeš spiritualno putovati s tudjim duhom za vratom, on te okupira, koči, nesvjesno blokira svako duhovno putovanje, pa si tamo samo fizički.

Na povratku iz reda duša gdje su moji roditelji, svratila sam prema starom židovskom groblju, ogradjenom živicom, zapuštenom. Pogled na to groblje uvijek je pomalo sablasan, uz njega ne mogu zamisliti spiritualna putovanja, grumen me neki zaguši u plućima, paralizira svaku pomisao za emocionalnom sublimacijom. Tragedije kradu riječi, zvone, nedaju se sublimirati.

Pored židovskog je dječje groblje. Kada je moj sin bio dijete uvijek sam zaobilazila taj dio, da on ne vidi da i djeca umiru. Činilo mi se da bi ta spoznaja bila za dijete brutalna. Jednom kada smo tamo nabasali, rekla sam mu da je to groblje iz Drugog svjetskog rata, jer kao tada je bilo "normalno" da i djeca umiru.

A onda, jučer, nakon gotovo tridesetak godina ušla sam dublje iza dječjeg groblja, ravno do groba moje prve srednjoškolske prijateljice.

Isti ritual sam započela kao na grobu mojih roditelja, molila sam na isti način. Ali sve je bilo drugačije. Nisam mogla započeti nikakvu spiritualnu komunikaciju, stajala sam kao pokajnik, zarobljena neoplakanom traumom gubitka, krivicom. Prišla sam slici na spomeniku i usporedila ju sa slikom iz mojih sjećanja. Dugokosa, crnokosa djevojka jasna pogleda, u času odlaska s ovoga svijeta imala je nepunih 16 godina.

Zapravo kratko smo prijateljevale, na početku prvog srednje, obje znatiželjne družile smo se s dečkima koji su nedostatak prave muževnosti kompenzirali motorima uz koje su se kočoperili izmišljajući bajke o iskustvima s curama, prepričavali koještarije u detalje na velikom platou pored mjesnog suda, ili u parkiću iza spomenika palom borcu.

Obje smo upijale te varljive priče, pušile prve cigarete, i bile drugovi tim strašnim momcima. Nismo shvaćale zašto je to društvo na lošem glasu. Mi smo se s njima osjećale slobodne, s radošću novootkrivenih istina: da nas guše roditelji, malogradjanska sredina, provincija. S njima su padali obiteljski mitovi, tajne, djetinji svjetonazor, s njima smo prionule novootkrivenoj stvarnosti u našim glavama dok se još majčino mlijeko nije osušilo na našim usnama.

Duhovno zajedništvo trajalo je sve do jedne subote kada su prkoseći slici o svijetu koju su otkrili, jureći na motociklu, nestala dva mlada života.

Nakon trideset godina tek jučer sam pustila da se u meni do kraja razlije gorka tinta jeze i krivice, zaplakala sam. Zašto do sada nisam? Zašto sam uvijek zaobilazila taj dio groblja? Potisnula sam traumatičan ulazak u djevojaštvo, potisnula sam stigmu koju sam dotakla družeći se s prerano sazrjelim pubertetlijama koji su stigmu grijeha koketiranja sa slobodom platili smrću. Potisnula sam i zato jer je to tragedija, a pred tragedijama svi zašutimo, ustuknemo užasnuti, s osjećajem krivice što smo ostali živi. S osjećajem krivice zbog onoga što smo radili, ma što god da smo radili. Jer, čini nam kao da smo tragediju nečim prizvali, izazvali.

Otada nikada više bez zadrške nisam uzimala život, nikad mu više bez rezerve prionula. Tada je rođen promatrač u meni, nikada više nisam se osjetila dijelom većine, drugačijost je postala moja trasa, katkad dar, a katkad kazna.

Podragala sam sliku na grobu, majčinski.

Drago, drago, dijete, utješi me da postoji neka viša istina, nama na zemlji nedokučiva, neki bolji svijet i od onoga o kojem smo maštale, ja sam i danas nijema pred tvojom ovozemaljskom tragedijom, bez prave riječi.

Sve tragedije su zapravo opomena, zvone vječno, one se nedaju sublimirati.

06

petak

lipanj

2014

Vilenjak iz Grožnjana


Prošli sam vikend bila kod sestre u Karlovcu. Kupila je novi stan za koji sam je vrbovala i sada kada je sve gotovo išla sam vidjeti stančić, moje pastorče.

Sa nestrpljenjem sam se parkirala ispred zgrade, krivo, kao i uvijek, na zelenu površinu, poveći travnati otok uz cestu.

Zgrada je kod stare austrougarske škole, s prekrasnom ogradom, kičastim vijugama i viticama od lijevanoga željeza, kako se to nekada radilo kada su pravi zanati bili na životu.

Stan je u zgradi koja je neka vrsta socijalištičke favele, niži radnički sloj u njoj glanca svoje male gajbe. Na hodniku srećem zadihanu čistačicu stubišta, zakrabuljenu kao astronaut, u radnoj kuti i rukavicama, oko glave marama da zaštiti kosu.
Pripremljena je za čišćenje kao da će upravo u nekom laboratoriju susresti s ne znam kakvim opasnim vilenjacima od bakterija i virusa.
Kult partijarhata je u čistoći, tješim se kada ne stignem vlastiti stan dovesti u red, jer i u meni čuči isti astronaut iz hodnika.

Zbrčkani su mi dojmovi oko moga pastorčeta. Da ih sredim dok se sestra ne vrati, odlazim u grad.

A tamo se sve se još više okrene naglavačke.

Na terasi hotela s pogledom na Koranu ubrzo mi se prikeljio vremešan, simpatičan muškarac. Nešto viši od mene, zbrčkana lica, male kozje bradice. Nije naizgled nešto, al nešto iz njega govori. Kad muškarac to nešto ima kako god da izgleda kačiš se na njega, magnetizmom, u potrazi za tim njegovim skrivenim gralom.

Svidjelo mi se što je niži rastom. Osjećam se kao da smo oboje u svijetu liliputanaca. Čovjek si uzeo slobodu, obasipa me svakakvim riječima, gladi po ramenu.

- A, odtud si ti uopće?

I on odčepi kako je u prolazu, kako dolazi iz najljepšeg kraja svijeta, izmišljenog mjesta iz bajke.

- Pa koje je to mjesto, reci da znam?
- Grožnjan!

I u trenu sve se promijeni. Oniži čovjek s kozjom bradicom i skrivenom tajnom, preobrati se u mojim očima u sasvim mitsko bićo. Puštam ga da riječima plete ružičastu šećernu vunu oko drvenoga štapića što se u mom kraju prodaje na vašarima i pijacama.

Ne protuslovim mu ni riječi. Sve potvrđujem.
- Istina je, Istra je šećerlema.

Zove me da dođem. Ma prerano je, mislim si, ni ne znam tko je čovjek, namjerno se ne raspitujem o njemu, da se ne raspline čećerlema.

A mašta se raspojasala. U Grožnjanu šetati uličicama piti kavu......Divota!

A onda se sjetim da tamo vikendicu ima Mile, dobar prijatelj moga nekadašnjeg muža. Godinama ne viđam to društvo, al tamo bih ih sigurno srela. Svakog vikenda tamo tulumare, netko mi je rekao. Mile je uredio neki kućerak koji je naslijedio od mame koja je umrla prije destak godina. Bila sam joj na sprovodu.

Kako šetati tim gradićem šećerlemom s malim čovjekom vilenjakom, upijati svu ljepotu izazova, i sretati ljude koji me dobro znaju.

Kako u fantaziju uklopiti zbilju, konkretnu sliku mene, moju ikonu u očima tih ljudi. Koliko bih svojih malih porculanskih statua razbila za komadić fantazije, okusa šećerne vune sa seoskog vašara iz djetinjstva.

Tko zna tko je vilenjak iz Grožnjana? Možda bih ga zatekla da svira violinu, izrađuje ukrasne ključeve, magnete za frižidere, sličice koje turisti raznose diljem svijeta. Možda ima u Grožnjanu kovačnicu u kojoj kuje potkove za sreću?

O njegovoj mračnoj strani neću ni misliti. Na početku svi su muškarci slatki, nude srce na dlanu. A onda otkriješ da vlastitoj djeci ne plaćaju alimentaciju.
Istranin je Talijan, dok govori hrvatski pjevuši, cima i cima da dođem.

U mašti pakiram stvari, trpam gaćice, grudnjake, kupaći ako skočimo do toplica, trpam brdo slatkih krpica, torbi, mirisa. Vidim se u Istarskim toplicama, hrabro odjevenu u bijeli kupaći kostim i u tijelu od prije desetak godina......

Al svaki put kada u mašti zatvaram cif na torbi, Mile mi se ukaže pred očima.

Podsjeti me na moju porculansku statuu u njegovim očima i mene nešto lecne, prizemlji.

Kvragu i vilenjak koji me tako zapalio. I Mile koji kontrolira.

Umjesto Grožnjana koliko ću astronauta otkriti u sebi?

20

utorak

svibanj

2014

Granice

Moja frendica Jacika zna koji put prijeći granice. Inače je ljudina. Bećar. Potrošila je u gostionici toliko da je mogla kupiti bolji auto.

Natentala me je ovih dana da jedan vikend provedemo u wellnesu. Treba nam i treba.

Gospođa u zrelim godinama, nekoliko muževa imala, neke ostavila, neke pokopala, još se ima što pokazati na bazenu i baš zapela za taj wellnes na akciji.


Odredište nam je bilo izvan Hrvatske. Čim smo autobusom prešli granicu, mobiteli neupotrebljivi, neke čudne nerazumljive poruke, pismo poznato ali slova složena u nerazumljivim kombinacijama. Bože, šta se sve može iskombinirati s tih tridest znakova. A mi naučili naše kombinacije, pa naše, kao da ništa drugo nema.

Wellnes vikend za pamćenja uprizorio se u ogromnom četverokatnom čudovištu, s jednog kata na drugi voze pokretne stepenice, u prizemlju bazeni, saune, boksevi za masažu, podmlađivanje.

U podrumu casino.

Na trećem katu naš apartman. Istresla sam kofer, poispadali kupaći kostimi, haljinice, ogrtači, natikače. U brzini spremanja na put trpala sam nemilice, vidim, u koferu je završila i načeta konzerva govedine za moga psa.

Dok ja slažem i isprobavam haljine, Jacika je već spremna, dobacuje da me čeka u casinu.

Tutnem joj svoj novčanik, ja imam karticu, pa, dogovor je, mojom ćemo plaćati.

Odijevam se, razodijevam se. Hrpetina je poskupljih krpa izmilila iz kofera. Ajme, kad sam ja to kupovala? Čim sam ja to plaćala? I još bih mogla. Gdje su mi samo granice? - zavapim.

Konačno nađem dobitnu kombinaciju. U haljetku i natikačama spustim se u kasino.

Jacika za stolom u društvu nekoliko muškaraca puši, pije šampanjac i zabavlja društvo.

Na putu do nje spotaknem se o malo isturenu stolicu. Zaljuljam se, da ne padnem brzo se hvatam za stol, zagibana dižem pogled a kad tamo moj dugogodišnji udvarač, kolega s kojim sam godinama radila, kao pijavica me pratio, uhodio, kumio i molio. Jedva sam ga se riješila.

Sjedi za stolom uz svoju ženu, neku suhonjavu nelijepu mišicu, oštrih crta lica. I nema ga. Lice mu se zaledilo. Ne daje znaka života.

Ja zaustim da ću ga pozdraviti, ali lica za stolom me zabezeknu, oduzmu dar govora. Led ledeni. Uspravim se i odem dalje.

Jacika je nacvrcana, jedva me prepoznaje. Kad shvati tko sam, grabi moju torbu i kopa: Gdje su ti oni xanaxi?

- Šta će ti, pobogu?

- Uz šampanjac su savršena kombinacija.

Debeli muškarci zagušeni kravatama, smiju se.

- Mi nemamo xanaxe, naše tabletice su u prahu.

Premrem od straha. Znam ja što je prah, čovječe! Jacika je opet pretjerala. Da mi bar netko može pomoći, da ju odvučem do apartmana. Onaj kreten od kolege vidim ide prema toaletu. Otrčim za njim, on je jedini koga znam, da mi pomogne.
On prošiša pored mene, kao da me ne vidi.

Vratim se u panici za stol. Za stolom prah se dijeli. E, pa Jacika ti si sve granice pregazila! Nećeš, bogme. Počnem ju vući. Lete mi kroz glavu sve situacije u kojima su joj granice pucale, ne zamjeram joj, i meni su granice izmicale kontroli, kofer s izgužvanom odjećom i konzerva za psa, pokazala je moju Ahilovu petu.

Munjevito mi prostruji da konzerva nije slučajna, uvijek sam znala koliko trebam zagrabiti iz nje da dodam suhoj hrani moga psa. Je li to jedina granica koju sam znala dobro postaviti?

Jacika je mojom karticom platila cijeli račun. Čudo da je kartica preživjela. Odvlačim je od stola prije negoli je bijeli prah dotakla. Klatari se pored mene na pokretnim stepenicama. A bogme i od onih u kravatama zagušenih muškaraca treba pobjeći, od ljigavih ameba čiji je prirodni prostor izvan granica.

Hoće li joj ovo išta pomoći?

Razgovarat ćemo već, samo da se dokopamo sobe. I trijeznog jutra.

Šepesamo po hodiniku. Iz moje torbe dreka mobitela. Zaključan u toaletu manično me zove moj udvarač.

- O, kretenčino jedna, odjebi! Šta me zoveš, zar misliš da si zavredio granice preskakati.




09

petak

svibanj

2014

La Leçon

Jučer sam u jednom kafiću srela svoga bivšeg profesora književnosti. On je i književnik, čovjek koji o knjigama zna ama baš sve, teorijski i praktično. Pristala je izgleda, oženjem, u sretnom braku. U mnogim očima on nema mane, i to mu je najveća mana.

U kafiću je bio sa svojim sinom. Sjedio je uz knjigu, a sin u kutu igrao na fliperu.

Sjednem na ponuđeno mjesto preko puta profesora. Prvi put smo u društvu sami, upućeni jedno na drugo, sav mi je u vidnom polju.

Oduvijek mu se lagano divim, i logično, sad je prilika da ga pokušam isprobanim načinima impresionirati. Ali, neugodno se iznenadim, sva moja sposobnost izražavanja i poigravanja s jezikom, uglavnom tečna, kojima nerijetko i zabavljam, nesigurno oblikuju glas po glas pa riječi ispadaju čudne, gotovo da love značenje.

Osjećam kako mi se jezik ispriječio, nekako pikasovski se ispružio, razdužio koliko i moja želja da sugovornika zadivim i krznem s tog prestižnoga trona.

Sjetim se kako sam neki dan na mailing listi moje prijateljice prevoditeljice s čuvenim češkim piscem izmijenila nekoliko zgodnih poruka. Čeh je pao na moju jezičnu udicu, otpisao mi spretno na poruke igrajući se riječima. U toj jezičnoj igri mene je najviše impresionirala konstanta koja se ponavljala: pri vrhu tijela poruke njegova e-mail adresa. Ona bi me svaki put zabljesula. Oživjela bi sve njegove romane i priče koje sam pročitala, kao da se u putanju elektroničke pošte svjetlošću upisala sva magična moć talenta.

Pokušavam to opisati profesoru. Ali ne uspijevam. Jezičina se rastegla, lomi mi riječi, poredak, smisao. Što god zaustim, zazvuči kao sintetički glas iz kompjutora.

Profesor mi smireno objasni sve što sam započela. Krade moje riječi, misli, sintaksu. Upućuje me u sve knjige toga čuvenoga Čeha, smireno govori, objašnjava. Na kraju njegove tihe tirade, začujem tek svoju besprijekornu intonaciju: Ah, nisam znala.

Nelagodu osjećam. Grozničavo mislim što bih još mogla ispričati. Koju autentičnu zgodu imam koja mi se desila, nešto snažno, moćno, iz mene, čime bih onu svoju jezičinu odrvenila i konačno zabljesnula.

Sjetim se kako sam prestala pušiti baš u vrijeme kada je to pokušavao i Vaclav Havel, kako sam preko nekih svojih prijateljskih veza mogla biti izravno povezana s njegovim savjetnikom i kako sam se šalila da ću Havelu poslati čarobni napitak za prestanak pušenja, pomoću kojeg sam i sama prestala. Ta se anegdota dugo uz smijeh prepričavala.

Počenem pričati, a profesor strpljivo gleda. Gospođa je smušena književna grupi, piše mu u očima.

Ni do pola priče nisam uspjela odšepesati, a on nastavlja kako je upoznao Havela, bio s njim negdje u Parizu na večeri, nakon skupa istočnoeuropskih pisaca, sve o njemu zna, posramljuje me upućenošću. Čak i njegov mali nešto ga dopunjuje dok dolazi za stol popiti koji gutljaj Cappy soka.

Zašutim. Njega se ne može nadjebati – sada već u ljutnji zaključujem. U sebi više ne biram riječi. Psujem. Kao sveznajući duh se ispriječio: sve zna, vidi, dijagnosticira. Naravno da je tih i pristojan. U suprotnom, ljudi bi mu njušku razvalili. Tko, pobogu, voli savršenstvo.

E, nećeš me sjebati.

Sad ću namjerno mucati, psovati, namjerno ću pobrkati sve pisce i djela, podrignut ću, malom ću popiti Cappy sok od mrkve, s mobitela na mail ću mu poslati svoj najlošiji uradak.

Nek vidi štreberčina kako se mi nesavršeni znamo sami sebi narugati.

* La Leçon – naslov drame Eugena Jonesca

05

ponedjeljak

svibanj

2014

Meksička sapunjara

Kao tat sam se osjećala. Gutala sam pohlepno ono što sam znala da neće biti moje.

Tako to ide kod mene, kojiput.

Ovaj put za mene se zakačio neki srpski rocker, zaljubio se, prikrpio mi se kao priljepak. I nada se. Stalno ponavlja sve one otrcanje riječi iz sapunica. I ne gade mu se, makar pjeva drugačije.

Jedan dan poklanja mi naušnice, divne, viseće, s tirkizima, meni najdražim kamenom. Kupio negdje na Bulevaru nekoga i nečega u Beogradu.

Meni tako egzotično sve zvuči, pa su mi te menđuše još draže.

Bre, tako lepo ti stoje!

Kitim se naušnicama, stiže i narukvica, ogrlica, gomilaju se one riječi iz sapunica na koje inače s prezirom gledamo.
Al kad ih čuješ, kad su tebi upućene, tako griju dušu, miluju ego, dragaju te kao dijete.
Ja znam da je sve to laž, al svedeno slušam.

Laži, brate, pevaj, nećeš dugo.
A rocker kaže, ma nije laž, ni zabluda, istina je, istina je, ponovit ću one sentimentalne grozote još stotinu puta, hiljadu, sve dok ne poveruješ.......

Popuštam. Povjerovat ću mu, samo da rastegnem taj osećaj, da ga savijem u Dormeo madrac, da legnem na njega, ušuškam se u neko ćebe i pritajeno mirujem u sreći, dok sreća traje.
Osjećam se kao zvijezda sapunica. Voljena, mažena, pažena.

S Bulevara stiže nakit, svakojaki. Jednom će i prsten.

A onda moj dragi najavi konačno će u Zagrebu imati koncert.

Nižu se pripreme, probe, između njih on uporno zove, da se ne demantira.

Toga dana stižem u dvoranu, najveću, nisam bila u njoj od rata. Podsjeća me na nekadašnje fiskulturne dvorane. Ljudi se okupljaju, prvo pune ćoškove, vole njegovu glazbu.

Ja stojim uz pozornicu, on me zagrlio. Slijedi redaljka upoznavanja. Njegovi prijatelji i kolege iz Srbije. Ne poznajem ih.

A onda u levom ćošku ugledam svoju prijeratnu prijateljicu. Prilazi mi makar su naše prijateljstvo grubo prekinule posljedice ratnih truba, zvonile su uvijek u krivo vrijeme, uvijek na krivim stranama.

Susret s njom me otrežnjava. Ni traga Dormeu, perje leti sa svih strana. Ne kupim ga, znala da neće biti duga vijeka.

Još samo da on dođe. Sama sam pored pozornice. Gužva je. Pogledam na mobitel. Sad će me nazvati.
I zove.
Kaže – još samo sat nas dijeli.

Pogledavam na mobitel i dalje, sve češće. A on bez znaka života. Nemoguće. Ponoć je. Jedan u noći, dva.

Glupi VIP, po noći ne radi, nazvala bih, neka greška je na aparatu, nešto mi je blokiralo dolazne pozive.
On sigurno zove, izbezumljen.

Raskopavam mobitel. Popravit ću glupu napravu. Ne može me sada izdati. Toliko riječi je rekao. Ni u meksičku sapunjaru ne bi stalo.

Ma trebala sam otpočetka slušati sebe. Nema ovde leba, pomislim irionično i krenem kući.
Na pola puta čujem dreku iz torbe.
Kasno je. Odsad slušam samo sebe.

29

utorak

travanj

2014

Slijepa noćna putnica

Zatičem se u sobi hotela Westin. Jutro je. U trapericama i majici ležim u postelji, na podu su mobitel i knjiga, jedine dvije stvari od kojih se nikada ne odvajam.

Pobogu, pa što ja tu radim?

A onda se sjetim da ovdje pokatkad kradom dolazim prenoćiti.

Svaki put ponavljam isti ritual – koristim gužvu pored recepcije, u žurbi promaknem, vijugam hodnicima, vrata soba su otvorena, kao kobac vrebam praznu sobu, ulijećem u prvu slobodnu i pobjedonosno zatvaram vrata. Ovisna sam o adrenalinu koji me svaki put snažno šupi kada se žurim hotelskim hodnicima i olakšanju koje me preplavi kad za sobom zatvorim vrata.

Uspjela sam!

U sobi ništa spektakularno, ali meni taj ulazak znači tako puno da svaki put trpim rizik podhvata. U besprijekornoj bijeloj postelji spavam pokatkad i odjevena, avanturi nisu važne konvencije iz dnevnoga života, ovdje uživam punim plućima.

A onda jedno jutro izlazim iz sobe baš kada hodnikom prolaze sobarice. Panično bježim pred njima, vijugam hodnicima, znam, spazile su me, skužile. Samo još da viknu za mnom! Grozim se pomisli da ikome objašnjavam ovu svoju pasiju. Užasavam se vlastite bizarnosti, tajne. Završit ću u novinama. Slučaj nezabilježen. Gospođa u zrelim godinama, u gradu ima dva stana, živi urednim građanskim životom, ima široku socijalnu mrežu poznanstava, a svako malo slijepi je noćni putnik u skupom hotelu.

Ovaj put pred hotelom shvatim da sam praznih ruku - u žurbi sam ostavila mobitel i knjigu.

Bez mobitela ne mogu. On je moj organizator života. Tamo je memorija mojih obveza, socijalne mreže, bitnih brojeva, prevažnih kontakata. Tamo su sve koordinate moga socijalnoga života.

A ta knjiga, u njoj sam ja koju nigdje drugdje ne mogu skupiti u jedno i držati na okupu.

U panici sam. Zovem starog znanca koji me je nekada ranije dugo slijepo pratio, sa željama koje mu se nikada nisu ispunile. Pragmatičan je, točan, jednodimenzionalno organiziran. Čak i aktovku ima.

Daje mi spasonosan savjet: Plati noćenje i vratit će ti stvari.

Bože, kako se toga nisam sjetila!

Ohrabrena, vraćam se u hotel, tražim one sobarice koje su me spazile, ali svi su u žurbi zaokupljeni obvezama i vlastitom memorijom, krajičkom energije primjećuju me, neimpresionirani mojom pojavom.

Spremam zlatnu karicu. Možda noćenje neću morati ni plaćati. Ali to i nije važno. Najvažnije je da nađem sobu u kojoj sam noćila, u kojoj su mobitel i knjiga.

Na iglama sam. Sumanuto hodam foajeom hotela. Hodnicima. Napokon se ne šuljam. Ali strah me ne napušta. U dvostrukom životu sve koordinate sam izgubila. U kojoj sam ono sobi spavala? Što sam uopće tamo tražila? Što sam izgubila? Koja se to bjelodana istina predamnom sakrila?

23

srijeda

travanj

2014

Tabu

Meni je more na otoku Rabu. Tamo je moje drugo ja.

Ovaj put je bilo drugačije. Pitome, pjesovite uvale Raba uokvirilo je neko novo more koje se u prstenu slijeva u vodopad, ljudi skaču u tu vodu i plove kao u raftingu. Mnogo je ljudi koje znam u vodi, čak i moja kolegica s posla, neplivačica.

Ja se pribojavam ulaska. Naučila sam ulaziti u sigurne, plitke, kontrolirane vode rapskih uvala.

Neki čovjek, instruktor valjda, kaže mi: Uhvati se za mene, ja ću te vući.
Uhvatim se za čovjeka i krenem. A onda vodopad kao čudotvorni melem počne topiti moje strahove, predumišljaje, predrasude i ja osjetim kako se sve više opuštam. Na pola kruga oko Raba istinski uživam u lakoći plivanja bez grča ambicije, taštine, htijenja i još snažnije se prepustim vodi koja me nosi po iskonskim zakonima prirode, bez kontrole moga i svrhovitih kretanja......

U glavi nastane umirujuća čistina raftinga, mišići opušteni, meki. Neki drugi život.

Na kraju vodenog prstena stanem i shvatim da je u vodopadu jedino stradao skriveni tabu koji je čučao zakopan u mojoj glavi. Umjesto njega, druga strana starenja se ukazala u najuzbudljivijem prizoru.

19

srijeda

veljača

2014

Team building u novom hotelu

U sred maloga mjesta, na okruglom trgu, uz crkvicu, poštu, mesnicu podignut je hotel.
Toga jutra dok su još svi spavali izvukla sam se iz hotela i zaputila u mjesto. Vani me je dočekala studen, mjestašće je spavalo, a možda je tako uljuljano oduvijek i bilo.

U krug obišla sam glavni trg, u sredini kruga velika je crkva. Unutrašnjost neobična, uz glavni mramorni oltar na kojem dominira slika sv. Jurja, ostali zidovi prazni. Moćna dojmljiva jednostavnost. Na izlazu crna mramorna ploča sa zahvalnicom graditeljima, župniku i kralju Aleksandru, jer podignuta je u njegovo doba.

Izašla sam van. Nakon pola kruga opet cvokoćem i da se zagrijem ulazim u lokalni kafić. Naručujem kavu. Razgledam. Kao da sam u filmu iz 70-ih. Zidovi oličeni crvenom bojom, a na njima šarene tamne vitice koje je neki lokalni moler načinio valjkom, pomagalom soboslikara iz davnih godina. Mali plastični valjak s izrezbarenim šarama. Osobito popularan u Slavoniji, Srijemu. Ni ovo mjesto nije daleko.

Preko puta mene dvije žene na kavi. Jedna ima kosu boje meda, oštru, staromodno natapiranu, ljepuškasto lice. S njom sjedi starija žena, meni poluokrenutih leđa. Šapuću.

Popila sam kavu, dižem se i plaćam. Četiri kune. Pa i cijena je izgubljena u vremenu.

Skrećem s okruglog trga u Starogradsku ulicu koja vodi do nasipa Drave i muzeja utvrde, nekada obrane od Turaka.

U ulici većina kuća izgleda kao da je nenastanjena, prazna, nigdje traga živu čovjeku. A kuće kao iz moga djetinjstva, stare panonske kuće s trijemovima, ganjcima kako se kod nas kaže, građene od cigala i blata pomiješanog sa slamom. Ne mogu vjerovati da preživljavaju i u ovom tisućljeću, neobnovljene. Samo nekoliko je novijih kuća iz kojih dimi iz dimnjaka. Ostalo pustoš. Na nasipu Drave pogled puca prema šumama, Mađarskoj.

Muzej je zatvoren.

Kao da sam vremeplovom odletjela u neko drugo vrijeme. Stojim i gledam u daljinu da vidim uz hotel drugu građevinu koja strši iznad kućica – školu. Sjetih se da je tu u gimnaziju išao jedan moj davni dečko, razišli smo se, nisam postala sneja ovoga mjesta, al on mi je i danas drag.

Pogledam na sat – uh, pa kasnim! Na sastanak s kolegama ne treba kasniti.
Svejedno, ne žurim u hotel. Ne vraća mi se u zdanje koje su zadnjeg desetljeća podigli današnji hrvatski menadžeri.

Hotel pitoreskna imena u svojoj unutrašnjosti nadmeno pokazuje svoj ukus, uz legendu ovoga kraja na ulazu dočeukuje te instalacija u kojoj kaplje voda niz okrugle grumene kamena dovučenog negdje s juga. Uz unutarnji bazen s goropadno kričavih zidova smiješe se djevojke sa šeširima iz nekog morskoga prizora.

Stara sam. Iznjedrilo me je drugo doba. Mladi ljudi u hotelu uživaju. Sretni su da uče od velikih šefova, oni uživaju što pripadaju organizaciji koja će im modelirati svjetonazor, preko koje će na kredit kupiti vlastite snove, zbrajati i oduzimati na uzici koju potežu neki drugi umovi.
Ne volim hotele. Hoteli me troše, mjesta me nadahnjuju.

Kad stignem u hotel pravit ću se da sam se zanijela, a zapravo kasnit ću s čistim predumišljajem, da ukradem malo slike dima koji suklja u čisto nebo iz pokrajnje kućice sa trijemom. Da mi je barem ukrasti još malo vremena da pokucam na vrata.......

28

utorak

siječanj

2014

Lijek za oči

Moj najkraći posao dugujem pismenosti, a odigrao se u jednoj ustanovi u kojoj je baš pismenost bila deficit. Tamo se računalo.

Svako jutro kolona zaposlenika prijavljivala se na štancerici, mahom žena, s ofucanim plastičnim torbama iz kojih su virio u foliju umotani gablec. Muškaraca je bilo manje. Svaki zaposlenik je imao svoju karticu na držaču tik do ulaza, u sredini je bio aparat – štacerica, koja je bilježila minutu i sekundu ulaska, karticu ubaciš u otvor štancerice, ona automatski zatvori gubicu, ispiše sat, minutu i sekundu ulaska, a ti karticu uzmeš i odložiš na držaš s druge strane. Sve to snima kamera. Nije bilo načina da zaposlenici jedni drugima štancaju kartice.Time se postizala savršena disciplina.

A kada kročiš u unutrašnjost izvana secesijske ljepotice, iznutra te dočeka pravi socijalistički mastodont, na tri kata bezbroj malih ispregrađivanih kancelarija, u svakoj po dvije-tri ženice, pokoji osušeni i smežurani muškarac. Nerijetko u sobama, na pomoćnim stolićima bili su isheklani tabletići, tegle s kućnim svijećem, domaći ugođaj. Na prvom katu zadimljena kantina. U njoj, svaki dan u isto vrijeme posluživala se kava. Ujutro odeš po kavu i brzo trčiš nazad do kancelarije da te nitko ne vidi, da ne izgleda da beposličariš. A u kancelariji možeš i heklati, ispunjavati križaljke, telefonirati, važno je da te nema na hodniku.

U prizemlju je bio najreprezentativniji dio ustanove. Knjižnica i arhiva s velikom informacijskom dvoranom. Tamo su se javnosti podastirali rezultati izračuna. Šefica je bila sredovječna profesorica francuskoga i indologije. Knjiški ispravna i histerična. Da joj ugodim, upitala sam ju kojeg književnika voli. Izbezumljeno me pogledala. Kakvog kniževnika? Pa francuskog! Studirali ste francuski.
Odmahnula je rukom i kazala kako joj je posao isprao mozak, više se ničega ne sjeća.
Ratovala je s rukovodstvom ustanove, bjesnila je zbog malverzacija, krivih izračuna i ogromnih plaća. Bila je nerealizirana zviždačica.

Za malo love tu su radilo od Oktobarske revolucije.

Nakon samo nekoliko tjedana uspjela sam pronaći novi posao. Bezumno sam ga tražila. Nigdje se toliko ludo nisam bojala ostanka. Strahovala sam da ću se stopiti s okolinom, dolaziti poderanih čarapa na posao s plastičnom torbom, histerična kao knjižničarka, maštat da postajem zviždačica, da dajem izjave medijima, sažalno gledam remetinečki epilog menadžera.

Na moje mjesto došla je žena iz privatizacijom uništene izdavačke kuće. Bila je rijetka sretnica koja je dobila posao za redovitu plaću, i to u firmi sa štancericom što znači da neće biti neregistristriranih prekovremenih sati. Žrtve iz njezine priče odavno su se pretvorile u ono čega sam se ja bojala: skliznule preko ruba crte koja čuva osobni integritet od tkiva zajednice, one granicu nisu osjećale, bile su lude zviždačice kojima više nitko nije vjerovao što su svjedočile.

Gledajući ju pitala sam se hoće li im itko ikada priznati žrtvu svjedočenja?

Pola godina kasnije podignut je spomenik Bruce Leeu. Naoko apsurdan čin. U regiji koju su poharali jahači apokalipse, ta inicijativa kao da je preživjele apsurdom htjela podsjetiti da svjedočenje povijesti i nije najgore što se može desiti. Apsurd inicijative je upućivao na istinsku logiku: oko kroničara kojim liječimo vlastite oči onim što smo vidjeli.


16

ponedjeljak

prosinac

2013

Safet Isović

Danima me progoni želja da se na čas teleportiram u djetinjstvo kada sam imala pet-šest godina. Želim iz te perspektive vidjeti moje roditelje. Vratiti se u davne godine, u vrijeme kada je moja osobnost bila pukotinama isprošarana morska spužva, koju je oblikovalo to dvoje ljudi koji su me stvorili. Kada su bili moj svemir, svod, kišobran što zaklanja od nepogoda, kada sam ovisila od širine njihova pokrivala.

Sada kada ih nema, beskrajno mi nedostaju. Nedostaju mi kao ljudi, kao sugovornici, kao dva radom opsjednuta frika, nedostaje mi njihov red, moral, svjetonazor.

Kada su bili živi, tako malo sam imala vremena da ih sagledam kao ljude bez uloge koju su imali u mome životu, bez krvave pupčane vrpce koja se koprcala i onda kada sam ja već i sama bila roditelj.

Voljela bih da se vratim u djetinjstvo i da ih vidim, da gledam taj par s čoporom male djece, kako im je? Jesu li ikada otvorili dušu nekome i bili ono što jesu izvan svojih uloga? Jesu li bili sretni? Čemu su se radovali?

Sjećam se smijeha u našoj kuhinji kada su s prijateljima, komšijama, otišli gledati film "Bitku na Neretvi". Film je trajao dugo, i moja je mama, koju ratovi i ratna retorika i nisu zanimali, zaspala. Godinama je nakon toga bila predmet šala. A ja suosjećam s njom. Ženi s hrpom male djece, kinopredstava je došla kao wellness, da malo otpusti sve oko sebe.

Kada su se još smijali? Za dugih zimskih večeri, kada se oko kuhinjskog stola okupljalo muško društvo iz komšiluka. Muškarci koji su u Drugom svjetskom ratu bili na suprotnim stranama. Mislim da nitko od njih neke ozbiljnije bitke nije iskusio, ni gubitka, valjda je zato rat bio predmet satire, junačenja bez pokrića.

Moja mama se znala smijati doskočicama, vicevima, smijala se kao danas ja, kao da ju je ulovio epileptički napad, smijeh iz dubine trbuha zakotrlja se i ako ga ne ispušeš, ugušit će te lavina napada. Čista hipomanija.

Jedne zime iza klanja, sve žene iz komšiluka išle su u bušare, to su kod nas bili lokalni običaji. Maskirale su se i hodale po kućama. Kao djevojčici činilo mi se to od mame neprimjerenim, moja je mama uglavnom bila ozbiljna, tiha, povučena žena. Činilo mi se nepriličnim da je maskirana tako zabavna, duhovita, hipomanična.

Kada bih se sada vratila u moje djetinjstvo, ne bih ju gledala očima djeteta. Gledala bih ju očima odrasle žene, prijateljice. Prošla je kroz ovaj svijet, a tko ju je uopće tako gledao, razumio?

Pomogla bih joj one davne godine kada smo selili. One povijesne jeseni, kada smo s jednog kraja države otisnuli se na drugi kraj. Kako li joj je bilo? I danas imam tu škrinju u koju je pokupila svoju dotu i došla u veliku, novu kuću. Sjećam se kako smo ulazili u sobe i divili se. Stara Mufardinica nam je ispekla kajganu od desetak jaja koju smo zahvalno pojeli uz čisti bijeli, gradski kruh.

Sjećam se vlaka koji nas je vozio, prelazio je rijeke, plašio me, kao da su tračnice postavljene po rijeci koja brza niz brda i doline, sve do jedne ogromne ravnice. Na željezničkom kolodvoru dočekala nas je prava kočija. Mufardinovi su selili u Istru, sve su sa imanja rasprodali, otišle su krave, telad, kokoši, konji, ostali su samo magarci koji su nas vozili.

Kako je bilo doći u tu veliku švabsku kuću, u ulicu u kojoj su kuće bile posložene kao ptice na žici od struje. Jesam li ja ikada doživjela takvo uzbuđenje kasnije u životu. Da li zato s lakoćom selim, prodajem i kupujem? Da ponovno proživim prvi susret s morem. Zadivljen pogled sa splitske rive, i da čujem svog brata kada kaže: Koja velika voda!

Gdje je sada moja mama? Koji svjetovi postoje na nebu, u svemiru, koje su to galaksije u koje se sele naše duše. Pa ja tamo imam cijelo selo! Ona im se pridružila! Opet je preselila, otišla drugom dijelu svoje obitelji. Tko zna kako li im je. Gledaju nas dolje. Ili konačno počivaju u miru, u nekom boljem svijetu.

Kada sam bila dijete, doma smo redovito slušali lokalne radiostanice. Sjećam se kako su se nedjeljom orili "Želje i pozdravi" s radiostanice koja sada pripada drugoj državi.

Pjevala je Silvana Armenulić, Meho Puzić, Đorđe Marjanović. Sjećam se srcedrapateljne pjesme Safeta Isovića: Tebi, majko, misli lete preko polja i planina, iz daleka primi pozdrav od jedinog tvoga sina. U tudjini ja sam sada, daljina nas rastavila, da li cu te ikad vise ja vidjeti majko mila?

Tada sam mislila da na tu pjesmu može plakati samo Safet Isović, u najboljem slučaju uz taj sevdah može tugovati neki nostalgičan momak iz Bosne koji je trbuhom za kruhom skončao u Njemačkoj, Sloveniji, po Zagrebu. A danas znam da ne plaču samo bosanski momci, na tu pjesmu plaču mnogi, uključujući i mene.

Kaže mi kolegica s posla: To tako mora biti! To je prirodno. Svašta se može dodati kao utjeha, ako se ima što reći. Ili samo sjesti i plakati.

Da se mogu vratiti u djetinjstvo. Samo malo da vidim ta dva radoholična frika, taj par koji je Bog spojio, tihu, radinu, introvertiranu ženu i škrtog logoroična zabavljača.

Fali mi njihova mudrost, snaga da do kraja budu uspravni i svoji. Fali mi tatin vitalan penzionerski duh koji kao Linić analizira kućne fijancije. I mama koja radi kolače, kakvih više neće biti.

Fali mi Božić u njihovu domu, mali okićeni bor sa svijetlećim lampicama koji je tata kupio, davno, u Njemačkoj, prije negoli je taoistička Kina slobodnom trgovinom okupirala sve naše blagdane. Fali mi adventski svijećnjak koji su moji iz neke prahistorije izvlačili. Danas toga više nema. Kina nas je i tu uniformirala.

Fali mi tatina propovijed za stolom, mama kako odmahuje rukom. Opet priča previše, a tišina tako puno govori.

Mogla bih kao moj otac logoroično pričati do preksutra. Mogla bih kao majka šutjeti i samo osjećati kao me tzunami tuge preplavljuje.

Mogla bih, što je najizglednije, pustiti Safeta Isovića i plakati, plakati bez riječi danima. http://www.youtube.com/watch?v=Z2eBe6TzL8I

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se