15

petak

svibanj

2015

Oj, djevojko, điđo moja

Na Prvi maj uputila sam se u moj bivši stan, u dio grada sakriven u zelenilu na blagim gornjogradskim brdašcima. Naselje je drugačije od ostalih u Zagrebu, tamo se kuće ponašaju kao i ljudi, vile se samodopadno kočopere kad netko pored njih prolazi, bahato se razmeću ljepotom, još ako u njima žive neki moćnici, što je čest slučaj, gizdavosti nema kraja; druge nađiđane kao na vašaru samo što ne zaigraju kolo, one sa slavom iz bivših vremena kao ruske kneginje dostojanstvom prikrivaju derutnu vanjštinu.

Neke, kao moja bivša zgrada, a nije takva jedina tamo, ugurale se u taj odabrani kvart još između dva rata novcem trgovaca i švercera, zarađenim po seoskim vašarima, na kojima su preprodavači konja, kovači, trgovci robom iz hercegovačkih židovskih dućana, novčanicama natiskanim u kožne buđelare, izbrojali poveću svotu nekom po svoj prilici židovskom vlasniku zemljišta i kupili poštenu parcelu, pa gradili, moderno, male stanove.

Široka cesta vijuga, neradni je dan, svako malo srećem stare znance iz mladosti, sa faksa, pisce koji su, kada smo se družili, bili pisci u nastajanju.

Kad sam ugledala jednog pisca koji potječe iz moga kraja, na sreću na drugoj strani ceste, stara svadljivost me ulovila, iz davno potisnutih slika izronila ona kada smo se uz čašicu prepirali oko književnog ukusa, zajedničku riječ nikada nismo pronašli, a ja njegove pisanije nikada nisam zavoljela.

Pred zgradom me dočekuje Štefica, sadašnja vlasnica stana, tamo živi s nekim Bosancem koji posao traži otkad znam za njega.

Nije loša opcija odabrati takvog partnera, pomislim. Takvi žešće razviju empatiju. Ako si hraniteljica zajednice, onda je on domaćica koja kuha, pere, sprema, prati barometar tvojih raspoloženja, hoda spreman na tiho interveniranje, da te hladi ili utopljava, ušuškava, masira stopala, ramena, svim načinima ugađa da se osjećaš dobro.

Krenemo prema ulazu stana s dvorišne strane, vijugamo oko kuće, približavamo se sve bliže pjesmi koja lagano dopire s otvorenih prozora:

"Oj djevojko điđo moja, điđala te majka tvoja, nađiđanu meni dala, dala pa se pokajala".

Bosanac mi utren dušu razgali. Zapjevam najljepše što umijem, a srce mi se pretvara u hurmašicu, osjećam kako iz mene pjeva i moj otac i moj djed, majka i njezina strana nešto rogobore, jer oni, kao, nisu iz kraja u kojem se pjevaju te pjesme, par kilometara dalje, da je samo malo istočnije, pravednije, granica zacrtana, bili bi iz Hrvatske.

Uh, ko ne zna za te bolne mikrokozmose s granice, ne zna kako điđa može živcirati...

Al, nek se mama strpi.

Bosanac i ja nastavimo zajedno: Nađiđanu meni dala, sa mnom điđe potrgala, jer ja jesam kujundžija, kujundžija Sarajlija, Sarajlija meraklija........

Kod zadnje strofe umuknem. S vrata me zgrozila slika u što su pretvorili moj nekadašnji dom, moju duša. Zidovi u ulaznom holu sivi, godinama neokrečeni, visoki stropovi koji su obgrlili polukružne zidove nekada najreprezentativnije sobe sada su uokružili zapušten prostor u kojem stoji, istina, uredan namještaj, al jadan, čemeran, sveden samo na uporabnu svrhu.

Pa tko je vidio da stolcu, stolu, krevetu, šporetu oduzmeš dušu, da ih tretiraš ko stvari. Pa oni su samo u dućanu takvi, kod kuće oni su tvoji sustanari, pomagači, drugovi koji za tebe peku, kuhaju, duše koje ti spremno drže leđa kad odlučiš počinuti. Zaslužili su neki ukras, cvijet, tabletić, na sebi.

Ma, proplakala bih pred slikom šta mi napraviše od stana, moje bosanske duše. Nijedno mjesto nije bilo tako nađiđano, nigdje ljepšeg spoja kiča i ukusa, sevdah je tamo pjevao, onaj ženski, ženska raspjevana duša koja se baš u tom stanu straha od neukusa oslobodila i pustila da se izrazi po unutarnjem nahođenju, instinktu, šarenilu i gizdavosti koja je svojstveno svima nama kojima generacije i generacije ukus nitko školovao nije. Ja, koja sam tu taj svoj mrvicu školovani ukus s mojom bosanskom dušom, mojim precima, sastavila, pustila da se zbratime u pjesmi, sevdahu.

Uh, uh, uh! Očiju mi, sad bih proplakala...

Bosanac po mom licu vidi u kakav sam belaj upala, pa nastavi srčanije: Što no kuje tepeluke, i na ruke belenzuke, nove ću ti sakovati, njima ću te darivati.........Oj, djevojko, điđo moja

11

ponedjeljak

svibanj

2015

Lice barbike

U Prečkom nisam bila stotinu godina. Iznenadilo me koliko se naselje igradilo i promijenilo u vremenu u kojem me ovdje nije bilo.

Nakon otvorenja izložbe u knjižnici, u kojoj sam nekada radila, uputim se znatiželjno u naselje. Nove zgrade imaju betonske trijemove, uokružene u četverokutu izgledaju kao da su inspirirane nekadašnjim utvrdama od Turaka, sigurne, moćne, obgrlile stanovnike u svoju nutrinu kao u kokošinjac, u toplo gnijezdo oko kojeg krčkaju konzumerističke slasti: šareni dućani, bezbrojni izlozi koji mame uslugama, hoćeš nove zube, kosu, očale, odjeću, pedikera, frizera, kozmetičara.....Što ti srce poželi!

Gledam prema sredini naselja, tamo je veliko dječje igralište, živo je i veselo. Nepresušna pustopoljna dječja energija pršti na ljuljačkama, glackalicama, toboganima. Osjećam život kvarta, pulsira u zraku, u ljudima, u meni. S velikih rasvjetnih tijela vrište reklame, zovu na novi film u kino, koncert lakih nota nekog estradnjaka iz susjedne države. A s drugog reklamnog panela utakmica zove.

Ma, ludo, kao u neprekidnom zabavištu, zove, mami, vreba.

Pa, lijepo je!

Pogledam prema Ljubljanskoj aveniji, zakrčena je prometom, autobus na semaforu čeka da se priključi prometu kao ogromnoj, prenapučenoj stonogi.

Dobro, treba to s prometom otrpiti, pogotovo kada je špica, al kad se jednom dokopaš naselja, baciš se u naselje kao svoj mikrokozmos, kao u maternicu, uletiš u topli bazen i plivaš po mjeri vlastitoga pulsa.

Na ćošku poveće zgrade ugledam Marijanku, moju kolegicu s posla. U trenerci s novčanikom u ruci, u potrazi za cipelama kruži po dućanima tamošnjeg shoping centra. Sin joj se ženi, njezina sreća zamaglila joj je sve obzore. U životnim reminiscencijama nisam raspoložena za obične sentiše, pa bježim od nje.

Taman lovim autobus za Remizu. U autobusu, uz vozača prilijepila se Zdravkova žena. Iz aviona bih ju prepoznala. Opsjeduta je svojim licem i izgledom, kozmetičari su joj od lica napravili pergamentni papir, tanak, svijetao, bez mrlje, besprijekoran. Na njoj odjeća tajnice u nekoj moćnoj korporaciji. Do iznemoglosti opeglana, ulaštena, niti pamuka i svile istegnute i izravnate u samom tkanju, tako da na površini uživaju poravnate u počasnoj postrojbi vojne parade, točne, savršene, dosadne.

Ali lijepo lice ima! Lice barbike, lice koje u bjelini svile naoružalo se arsenalom haubica i topova koje drži spremno uperene prema imperativu vrištavih reklama, imperativu konzumerizma, kao obrani i poslušnoj potvrdi da te moćne poruke sluša. Koja žena se krije iza tog savršenog oklopa školjke od sedefa? Tko je odgajao te žene koje u strahu od greške, od nje svetkovinu rade? Tko može voljeti žene koje su same od sebe sakrile se u pukotinu vlastite školjke. Vode li ljubav takve žene? Plaču li, raduju li se? Dopuste li sebi da im trenutak vrtoglavice pomuti sve konce kojima kontrolu nad svijetom imaju? Kako reagiraju kada im nenadno pukne nit na skupocjenoj čarapi? Kada im, ne daj Bože, neki suputnik stane na štiklu? Je li dosadno objedovati sa tom ženom koja kontrolira dom kao kasarnu punu vojnika?

Guram se u mnoštvo putnika da nam se pogledi ne sretnu. Dugo se nisam vozila tim javnim prometalima.

Naspram Zdravkove žene, ova rulja izgleda kao da sapun nema. Zakrabuljeni u jeftine marke, jeftine parfeme, najniža kasta konzumeristička, natiskala se u prometalo s periferije grada.

Ja u staroj, uvježbanoj mimikriji pretvaram se da me nema. Držim čvrsto štangu u autobusu i osjećam se kao turistkinja s Bliskog istoka. Kao da u Prečkom nikada do sada nisam bila. Kao da nisam ostavila šest dugih godina svoje mladosti, i kao da nisam u taj život s drugog kraja grada putovala.

Nije se moglo drugačije. Tada nije bilo onog što sam htjela, nije bilo u mom obzoru, a najviše je nedostajalo hrabrosti u srcu, smionosti u potrazi za onim što želim. U pristojnosti kao mimikriji potratila sam šest godina života. Za raziku od Zdravkove žene koja je svojom neurozom iste neostavrenosti sve oko sebe peglala, ja sam kroz život gazila prerušena svaki put u neki drugi lik, ženu koja je umjesto potrage za sobom u sebi, potragu u mimikriji vječne promjene nalazila.

Uostalom, ma što je uopće život? Što je njegovo ostvarenje? Peglanje lica do iznemoglosti? Vječito iznova sve počinjati? Odlaziti i vraćati se? Analizirati i prekapati? Sakrivati pogled i glumiti slučajnu putnicu koja se igrom slučaja, a ne vlasitog izbora, našla u pretrpanom autobusu za Remizu? A u Prečkom sam mladost ostavila.

Ima li smisla sve to analizirati i propitivati. Što je uopće život, a što njegov smisao?

Sve i ništa. Odgovora nema.

Al jedno moram si priznati. Istinski je lijepo bauljati u maternici novih naselja. Možda je besciljno bivstvovanje u tom mikrokozmosu istinska ljepota. Možda je dovoljno u trenerci, s novčanikom u ruci, uputiti se u neku banalnu potragu koja je kruna odigranog života i uživati u zagrljaju
novovjekova interijera.

Možda više i ne treba tražiti. Možda je to kruna života.

15

srijeda

travanj

2015

Proljeće i darovi života

Oduvijek sam sklona nekonvencionalnim prijateljstvima. Od mladosti me taj glas pratio. Neću sada počinjati od Markovih konaka, al došlo je do toga da mi je danas dobra prijateljica prva žena moga muža. Posuđujemo si novac za najdelikatnije prigode, za proslave vjenčanja njezine kćeri, ili kako ja kažem, sestri moga sina, plaćanje kartica, dugova, putovanja.

Jučer, u šetnji zatekle smo se pod Sljemenom, u sam rub kuća koje još stoje ponosno, neokupirane od ovih novih neokolonijalističkih okupatora.
Idilično je, stare kućice, vrtovi, psi laju, livade i krošnje propupale, nabubrile kao trudne djevice, kao mašta, žudnja, do puknuća. Sad će svaki čaš rasprsuti se, trudne roditi odu ljepoti, radosti, kako to samo proljeće u svojim redovima rađa.

Divimo se nas dvije prije.

Veremo se puteljkom između sada već rijetkih kuća. Prati nas moj pas, bar smo tako mislile dok nas tišina bez lajanja i dahtanja nije razuvjerila. Odjurio je na drugu stranu, svojeglav stvor.

Potrčimo za njim, a on već u jednom dvorištu, prikrada se verandi.

S nelagodom se približavam tuđim ulaznim vratima, bojažljivo se krećući kroz tuđi posjed, veranda zarasla u korov pun lonaca sa suhom zemljom i još sušim cvijećem.

Vrata kuće se otvaraju, a na vratima pojavljuje se Ivan, iza njega proviruje mu žena.

Dakle, tu im je vikendica! Čija me nečista sila tamo dovela?

U gotovo milijunskom gradu, rasprostrtom na kilometre i kilometre zemlje, stojim na njegovoj verandi, par metara dalje od njega.

Šta je tu je, kažem mu - ovo je prva žena moga muža, a u sebi mislim, s Ivanom je obrnut poredak, njegova žena je zapravo njegova bivša ljubav, a ja netom skončana.

Ne uspijevam se sabrati, a moj pas se već dokopao tegle s jedinim cvijetom koji onesviješten klatari na životu.
Zgrabio ga i pokušava ga iščupati, zario zube u krhko stabalce.

NE - kriknem - ne to raditi!

Zgrabim ga za leđa, al klizi mi, jako je kratke dlake i ne uspijevam ga čvrsto uhvatiti.

Užasavam se da ga zgrabih svom snagom, za kožu, grozno mi je to.

Vičem, molim - NE, NE, NE!

Prepoznajem u cvijetu jedan koji je Ivan od mene davno presadio. Taj cvijet kao da osobnost ima, osobnost nejakog stvora, bespomoćnog, koji još zadnju nadu za životom nije izdahnuo, i pas baš na taj stvor zube iskesio, da se i on dokaže, mali moj pas, koga ludost samopotvrđivanja spopala.

Otrgnem ga konačno od cvijeta.

Svi u čudu gledaju.

- Dajte mi vodu, kantu, da zalijem to jadno napadnuto biće, što gledate, što samo stojite!

Uzmuvala se čudna družina. Netko mi dodaje kantu s vodom.

Jadničak, stvor iz tegle, odmah kao da se malo trgnuo, glavicu podigao, promolio prema nebu.

Danas je i njemu sunce svanulo, malom nježnom stvoru, koje će se svojoj braći u polju svojim dahom u gozbi proljetnoj pridružiti.

Nezahvalinici svi redom, mislim si, kako darove života ne poštuju.

30

ponedjeljak

ožujak

2015

Crna žuč i dječja milina

Čudno mi je bilo da me je pozvao kod sebe doma, da mu upoznam ženu, da joj prenesem svoja poljodjelska iskustva sa sela. Njegova žena je iz grada, iz obitelji koja nije nikada čeprkala po zemlji. Oni su za to imali kumice.

Ulazimo u središnju prostoriju povećeg stana. S lijeve strane je neka počivaljka ili kako bi se kod nas kazalo – otoman, ona sjedi s podignutim nogama na otomanu, rukama ih obgrila oko koljena. Pri dnu otomana sjedi njezina prijeteljica.

Ne obraća pažnju na nas. Gradski ljudi se ne drže konvencija koje mi sa sela poštujemo.

Kod nas domaćica nikada tako ne bi sjedila, a ne daj Bože da bi tako dočekivala goste. Svaka bi se skočila i rukovala, s vrata goste nutkala. Gradske žene su komotnije.

Ivan i ja tiho se krećemo po stanu. Rukom mi pokazuje smjer soba. Iz središnje sobe ulazi se u dvije bočne. Jedna je bračna, kako se nekad govorilo, a do nje dječja, soba njihovih sinova, sada već momaka.

S naše desne strane je još jedna soba, a onda nus prostorije kuhinja, kupaona.

Velik stan. Osjećam se kao da sam u tuđu obiteljsku dušu ušla, dom moga nekadašnjeg dugogodišnjeg ljubavnika.

Sada kada smo samo prijatelji ja i dalje istu bliskost osjećam, naše duše povezuje srodnost sela koju nije uništio ambis mraka i gorka čaša zla koju smo popili. Najgoru moju seljačku ćud je oćutio, a ja njegovu seosku poniznost. Satrat sam ga htjela, a on pokorno umrijet pod mojom čizmom.

Al sada smo samo dobri prijatelji.

Pogledam njegovu ženu. Pa zgodna je, crnka, ljepuškastih crta lica. Kad govori jednom rukom prekriva usta. S prijateljicom se nešto smije, ruka se omakla u gestikulaciji i ja shvatim zašto ih prekriva.

A onda iza mojih leđa otvaraju se vrata. Mala djevojčica od oko tri godine, u dugoj noćnoj seljačkoj košulji tiho prilazi središtu sobe. U čudu pratim dijete, još više kada se Ivanu obraća sa tata.

Sjedam na stolicu da se ne srušim, a mala se zaputi ravno meni. Slobodno mi prilazi kao da smo bliske ne znam koliko. Obglim joj ramena. Kao pahulja je nježna. Tjelešca male djece kao da nemaju mišiće nego neki meki napuhani jastučić od svilene pjene. Beskrajnu dragost izmamilo je nevino dijete.

A onda se javi jauk prevare, onako kako bi jauk zacvilio u svake žene kada bi otkrila da joj muž vanbračno dijete ima.

Ovo nevino djetešce je kazna za moju vanbračnu aferu. Obje smo corpus delicti izdaje.

Jauk nenadno utihnu i ja uskoro već ništa ne osjećam. Ni ljutnje, ni bijesa, ni poriva za moraliziranjem.

Ništa, osim dragosti pred malom spužvastom barbikom. Ne dam da ju Ivan digne u naručje i uživa. Držim je za ručice između stisnutih koljena i zapitkujem koju barbiku još nema, koju želi, za čim joj srce žudi, donijet ću joj, dat ću joj sve samo da ju podrgam i izmamim taj pladanj nevine dječje miline.

Kad razmislim, od njezina oca bolje nisam ni očekivala.

05

četvrtak

ožujak

2015

Jagoda

Začudo, prošli vikend mi je šefica odobrila službeni automobil da privatno odem u mjesto moga djetinjstva, na mladu misu bratića.

Kad sam pogledala na koji automobil upire prstom, skoro sam prasnula u smijeh. Ne kužim se u aute previše, al taj je ličio na nekadašnju ladu karavan, velik retro auto, najstariji u garaži. Vjerojatno je sračunala da bi za njim najmanje plakala ako se skrši, jer baš i ne slovim kao neki vozač.

Svejedno, kada sam sjela u njega, otvorila prozor i jurnula iz podzemne, osjećala sam se kao Natalie Wood, kroz otvoren prozor vijori crvena kosa, a karavana klizi.

Najprije sam krenula prema Folki pokupiti sestru. Ona pred zgradom puši zamotanu cigaru uz gomilu stvari. Kao i uvijek, uvjerava me da je prilika da tu gomilu prevezemo, da će joj trebati kada ovo ljeto na duže dođe u našu staru kuću. Bicikl da brže može do pijace, staro rasklimano sušilo za rublje, na kojem klatari jedna noga, poklonit će komšinici Zori. Staru torbu na kotačiće, trebat će za veće kupnje, ako se dese. Bezbroj vrećica, zavežljala, prepunih i prijeko potrebnih drangulija, na kraju prepirke, jedva smo ugurale u staru ladu karavan.

Obitelj nas dočekala kako je uvijek kada se dođe rijetko i nakratko. Srca zrače kao vrele grijalice. Primičem se mojim sestrićnama u gradskom podrumu, u koji smo nahrupili nakon mise. Starije tetke i strine, komšinice sjaje od sreće. One jedine istinski slave povod sastanka.

Osjećam kako sa svima prisutnima neku relaciju, neku vezu, nevidljiv neki povodac, lajnu imam, kad cimnem nevidljivu uzicu, okrene se osoba koju sam poželjela, suzbija neko preće htijenje, zaokupljenost, ćud, i tu sekundu posvetiti se meni. Osjećam se prihvaćeno. Osjećam kako nevidljivim uzicama rasutim po zraku, mogu doprijeti do bilo koga u krugu.

U ćošku je moja strina Ivka. Ona hoda po svijetu s najviše razasutih uzica. Ko cimne, nesebično mu se okreće, daje i sluša. Do nje su njezine kćeri, pet ih ima, unatoč dobroti i ushićenosti trenutka, ja dobro znam koja zaguljenu narav ima, koja je poškrta, koja živi u oblacima.

Najstarija je Jagoda. Sto godina ju nisam vidjela.

Ona jedina, otkad za nju znam, svoje uzice čuva kod kotrolom. Ona hoda i cima sve druge kad joj trebaju. Kad ne trebaju, Bože moj! Velika je vjernica, cijelo vrijeme mise držala je uperen pogled na mladomisnika, kao da mu je svetu aureolu sreće željela usisati.

Sada hoda visoko uzdignute glave po restoranu. Prilazi i druži se s onima s kojima hoće. Ostale ignorira.

Pogledam na nju, guram se da ću do nje, al ne primjećuje me. S njom sam u mladosti godinama tulumarila, kada sam baš tu ispred gradskoga podruma, na korzu, kao provincijska zvijezda slovila, tada je Jagoda moja slijepa pratilja bila.

U ćošak je odvukla neke stare prijateljice i s njima nešto dogovara. Ubrzo se dižu i bez riječi izlaze iz podruma.

Ne mogu vjerovati! Pa ona odlazi prije svečane večere, prije molitve mladomisnika. Pa tu smo svi, čekamo. U nevjerici se okrećem drugoj sestrićni, predobroj naivki, koja kao i ja bespomoćno sliježe ramenima.

Ipak olakšanje! Vrate se otvaraju i Jagoda se vraća. Al ravno mladomisniku ide, želi da se cijela obitelj sa njim fotografira, poredava nas kao djecu u kadar, netko škljoca.

Nakon toga opet izlazi. Zbunjeno se okrećem njezinim sestrama, u čudu se gledamo.

Nikom ništa nije jasno.

A onda naglo, instinktivno se dignem i poletim na ulicu, iz sve snage preko korza viknem: Jagodaaaa!

Kasno. Njezina limuzina već je daleko otklizila.






27

petak

veljača

2015

Zar patuljci nikada ne umiru?

Našla sam se na meni dragom, dalekom otoku, na kojem nema ljekarne, trafike, samopusluge, nema gotovo ništa. Mali dućančić koji otočki škrto radno vrijeme ima, zatvoren je. Slastičarnica kosovskih Albanaca zatvorena, jer oni stižu tek u svibnju.

Ambiciozno nudim bratu da ću se ja zaputiti na susjedni veći otok, po analgin, jer njemu treba. Nećkao se. Društvo me odgovaralo, a onda javila se Katica, moja bivša prijateljica, sveučilišna profesorica, autorica nekoliko knjiga o povijesti književnosti. Podržala me. Ona će sa mnom.
Dobro, ajde, rekoh sebi. Idemo.

Mi na brod, a tamo jedan iz moje mladosti, isto tako knjiški tip, s prijateljem, nekim tihim čovjekom.
Skužili smo se odmah.

U potpalublju hodao je zamnom, iza njega ide taj mirni čovjek, a ispred mene Katica.
Okružili me knjiški ljudi, hodajuće encikopedije.

Mrvicu nelagodu osjećam. Ja sam žena koja je davno ispala iz tog knjiškog štosa, našminkana sam previše, dokonost mi u očima, lak na noktima me otkriva. O knjigama mogu talamuditi samo među neznalicama. Ma leškarila bih na palubi broda da je ljepše vrijeme, škiljila ispod sunčanih naočala i dokono tratila vrijeme.
Onaj iz moje mladosti me prati, pun je znanja koliko ja nirvane.

Sjetim se Louisa Ferdinanda Celinea, ikone književnosti, kojemu sam se nekoć divila, čitala sam sve o njemu što mi je pod ruku došlo i divila se, divila.
Divljenje mi je i sada u mojoj duši, kao zelena pahuljasta livada u kojoj se u nirvani leškare odabrane ikone umjetnika.
Počnem mu pričati o njemu. Činilo mi se da adut dobar imam, da znam, razumijem i da mogu parirati tim knjiškim ljudima kojima se zapravo divim.
Počnem, a čovjek me prekine.
On sve zna. Objašnjava mi.

Ja zanijemim. Kao nekad u mladosti. Riječi se u kovitlacu guše u mome grkljanu. Kao mjehurići od sapuna istope se, nestanu, abortirani u mojoj utrobi.

Čudim se. Pa koji su to zakoni psihologije da izvlače iz mene neku drugu ja, neku koju sam davno kronološki pregazila vremenom, koju sam lakovima za nokte i maskarama prebojala, koju sam u kuhinji s oguljenim lukom u kantu za smeće odbacila, koju sam ironijom smanjila u patuljka, smiješnom nedorasta za kojeg sam vjerovala da je umro, jer mu se život tako beznačajan i malen nije svidio.

I što je najbolje, taj patuljak me nije svojim pojavljivanjem razljutio, uznemirio, zbunio.

Iz svoje duboke nirvane, pomislih – Odkud, čovječe, sada ti uskrsnu? Zar patuljci nikada ne umiru?

06

ponedjeljak

listopad

2014

Organ vida

U kuću sam unišla s dvorišne strane. Podne je bilo, bez najave dolazim, mislim si - Iruda mu, pa nekog mora biti, vrata su otvorena, firanga leluja na laganom povjetarcu.

A u kući muk. Vrata soba širom otvorena, a ni glasa. Uđem u prvu sobu, nekada sobu moje braće, a tamo na dva kreveta tri male dječje glavice, rasule se na pernatim jastucima smeđe kovče. Na moje korake, otvaraju oči, djeca nestvarna kao anđeli.

U drugoj sobi mlad bračni par. Ma rekla bih djeca i oni, lica bijelih, čistih, kao da su netom majčinim mlijekom nahranjena. To su roditelji djece.

U trećoj sobi baka i djed. Ne spavaju, sjede na rubu kreveta i tiho razgovaraju. Kad su me spazili brzo se dižu, rukuju, zovu u kuhinju.

Ispričavam im se što sam upala u kuću bez najave. Ušla sam kako je kod nas nekada komšiluk svraćao. Rijetko je tko zvonio na ulazno zvonce. To je radio poštar, inkasatori, Cigani kada prose, uglavnom kada netko stran "službeno" treba gazde.

Komšiluk bi samo prošao kroz ajnfort, odgurnuo firangu na vratima i viknuo: Gazde, ima li koga?

Moj otac bi se skočio, pošao prema vratima i glasno odgovarao: Ima! Naprid, naprid, samo uniđite!

Moji su roditelji uvijek bili razdragani kada bi im tko svraćao. Druželjubivi ljudi.

A sada sam i ja tako ušla. Ustvari, kako i ne bi, to je moja roditeljska kuća, ja sam tu odrasla, to je moj dom, makar je odskora iznajmljen nekim stranim ljudima.

Da se ispričam što sam tako nenajavljena i nepozvana upala u kuću, objašnjavam da sam došla na vikend kod brata, a u staru kuću me je najviše dovela potraga za slikama moga sina kada je bio mali. Moj muž ga je slikao tu u avliji u raznim zgodama, kako juri kokoši, koje su kod nas ulijetale iz komšiluka, kada bi utekle kroz ogradu u bašči. U ljetnom bazenčiću kupljenom u Pevecu, kupao se tako da sam sva bila mokra. Slike kako pomaže tati i mami čistiti paradajz i papriku za zimnicu, slike u kupinama koje oboje brstimo. Slike prve izmaglice u bašči, lagane studeni koja se sveti za ljeto koje je pržilo. Slike na toboganu na kojem smo se oboje spuštali na povratku od doktora.

A tu su negdje i zagubljene slike moga brata u uniformi kako odlazi na prvu crtu bojišnice, u Šodolovce. Sliku crnoga Badnjaka i moje majke kako ispraća sina do kapije, uobičajeno u cik zore, a on šutke nestaje iza kapije, bježeći od njezina pogleda.

Toga jutra, zlokobno je izgledalo, iznimno, okrenuo se na kapiji i rekao: Mama, sretan ti Božić.

Nižu se slike u mojoj glavi kao u albumu. Bez čipke sjećanja na osjećaje koji ih okružuju samo su produkti celuloidne vrpce i sva vrijednost im je u fotografskoj vještini.

Objašnjavam ljudima, mene ta fotografska vještina ne zanima, iza tih slika je moja prošlost, slike opredmećuju moju emocionalnu popudbinu, kad ih gledam smiješim se. Vidi, kako smo veseli dok jedemo kupine, na slikama se ne nazire moja briga zbog rata neotplaćenog kredita, neimaštine u kojoj računam svaku kunu i lipu, hrabrosti da toga ljeta kupim natikače u Nami na Kvaternikovu trgu, za tri stotine kuna, u svoj svojoj neimaštini.

Dok govorim ljudima, jezik se plete. Oni me uopće ne razumiju.

Zagledam se u čovjeka. Pedesetih je godina, skoro moj vršnjak, a njegove oči su potpuno neprobojne. Svedene na organ vida. Nedaju da se dopre do njegove duše, sjećanja, prošlosti, gledaju me kroz zatvorena vrata nepoznati unutarnji svjetovi kao mrtve celuloidne trake.

Čovjek zapitkuje za preostale stvari u kući, može li ih koristiti. Pod šupom je dječji tricikl, autući, taćke, stare dječje izderane role.

Ma, naravno, možete – kažem. I nelagoda zazebe jače.

Pokušavam opet talamuditi po svome, al osjećam da je tema kriva. Kasno je da ju preusmjerim.

I sinu mi! Iruda ti, pa skroz sam smetnula s uma, pa to su povratnici s one druge strane. Naša nostalgija za prošlošću nema isto geografsko područje. Njihove celulodidne trake u ovom prostoru strše mrtve, jer bi nostalgija na neke strane krajobraze u kojima je ostala mladost ovdje bi bila neshvaćena. Oni su svoje oči sveli na organ vida.

Sagnem pogled prema podu i kraićkom oka ulovom živu sliku njihove djece kako se s našom lovi u dvorištu.

Mali su i o ovome pojma nemaju.


03

srijeda

rujan

2014

Sva lica konzumerizma

Prošli petak prijateljica, kustosica u jednom muzeju, priča mi kako priprema izložbu o konzumerizmu. Izložbu je pripremila, ali zapelo je s cateringom i osmišljavanjem domjenka za otvaranje.

Htjela bih nešto posebno što će se pamtiti – kaže ona.

Ne čudi me. Njezine izložbe su uvijek posebne.

- Ja joj kažem da catering na temu konzumerizma nikako ne bi smio biti uobičajen, kako to danas svi rade, iće i piće u potocima, razna minijaturna lisnata tijesta, minimalistički sendvići s egzotičnim kombinacijama namaza, sira, voća i povrća. Tako je nekada rijetke delicije kao dimljeni losos, haringe, kavijar globalizacija trivijalizirala. Naša nepca su postala imuna na invaziju okusa koja se agresivno nude. Dok su naše bake znale za tek nekoliko začina: crvenu papriku, peršin i češnjak, danas nema kuhinje bez džumbira, korijandera, kumina, praha cikle, crnog kima, čili papričice, churija, cejlonskog cimeta...

- Dosadne su te izmišljene kombinacije, ti okusi koje ne poznaju nepca naših predaka. To je stvorio konzumerizam!

- Catering na izložbi o konzumerizmu mora biti neočekivan, ljude moraš zadiviti idejom, iznenaditi, nahraniti dojmom hrane, nepredvidivošću pojma o konzumiranju, a ne konkretnim ićem i pićem. Catering ćeš tako nadostaviti na temu izložbe, a hrana svojom konkretnošću pokazat će čistu ljudsku potrebu, ogoljenu od ikakve nadogradnje i obrade, globalne trgovinske mašinerije..

- Ali, catering mora savršeno izgledati, hrana kao eksponat mora zračiti golemu iskonsku privlačnost, mora pokazati kako je hrana danas simbol žudnje onima koji nemaju dovoljno i simbol žudnje za kontrolom onima koji imaju u izobilju. Na koncu, hrana je savršena tema konzumerizma.

- Zato je najbolje da postaviš brdo sirove hrane: najljepše sorte voća, povrća, mesa i složiš na bogate pladnjeve – zaključujem elaborat.

Mojoj se prijateljici svidjela ideja, oduševila ju. Kaže mi – pa ti kao da si na konzumerizmu doktorirala.

Ja u šali dodajem – naravno da jesam, ma tko danas nije doktor konzumerizma... i u zanosu nastavljam - ma sve ću ti ja i nabaviti, baš kako sam zamislila.

Istoga dana vukla sam prema muzeju torbu s krumpirima, mrkvom, celerom, lukom, voćem, sve ubrano i počupano iz jednog plastenika u Šancima, sve kako je priroda stvorila i kako je čovjek u pohlepi potpomogao. Torbetine teške. U jednoj kokoš priklana, još dobro nije niti očerupana. Krv kapa.

Ostavljam sve u muzeju i žurim kući preodjenuti se. Obećala sam vratiti se i pomoći složiti pladnjeve.

Starim popločanim kolnikom grabim prema kući. Težina torbe upozori me da sav teret nisam istovarila u muzeju. Vučem eksponate kao nečistu savjest.

Žurim.

Doma u ormaru na ofingerima nagurana moja odjeća. Tek sam stigla s puta pa je dio i u koferima. Na brzinu biram što ću odjenuti.

Novu zagasitu košulju s ruskom kragnom. Hlače pepita, karirana majica i dugi šal.

Slučaj je iz prepunog ormara odabrao baš tu kombinaciju koja u nepovezivom ima unutarnju nit koja sve spaja. Poznati dizajneri vješto su se igrali mustrama i bojama.

I taman da ću krenuti sjetim se da navečer moram pojaviti na jednom vjenčanju, moja sestrićna Miljana se udaje, moram joj makar s vrata čestitati.

Panika me lovi. Kako ću sve stići, sve sastaviti. Ne razmišljajući zgrabim crvenu dugu košulju, crvenu torbu i izlijećem iz kuće.

Crveno je svečano.

Žurim prema gradu. Na pola puta rubom kolnika projurio je neki kreten automobilom i svu lokvu prljave vode sasuo je na moj žarko crveni ogrtač.

Van sebe sam.

Znači – moram nazad. Doma navlačim prvo što mi dolazi pod ruku i pravo put centra.

Zadihana zovem prijateljicu u muzej i dajem joj upute kako da slaže svečarski eksponat. Ona je pedantna, sve uređuje kako sam zamislila. U sebi bjesni. Opet sam zeznula. To je moja stara boljka.

Prolazeći uz hotel Westin odlučim načas uletjeti, čestitati rodici, obećati dolazak iza ponoći.

Kad tamo svatovi su već zauzeli mjesta, svjetina se nagruvala u Kristalnu dvoranu. Da predahnem od trke, odem do toaleta.
U zrcalu vidim kako sam se slojevito odjenula, savršeno točno za dvije različite prigode.
Na meni je duga heklana prozračna suknja od oker svilenoga konca sa zlatnim nitima, gore crna čipkana košulja.
Kad maknem suknju, ostajem u crnim tajicama, košulji i dugoj zagasitoj košulji s ruskom kragnom.

Ne, ja nemam veze s konzumerizmom, ja sam konzumerizam nadrasla – ironično se rugam samoj sebi.

U toaletu luksuznoga hotela natiskale se moje rodice. Za raziku od mene, očito, većina je imala potpuno povjerenje u protjecanje vremena, bez intervencija, pustile su da se lice spušta prema podrbratku, struk u proporcijama takmiči s bokovima i grudima.
Odjelule su besprijekornu konfekciju koja ja krojena za neke nepostojeće žene. Mojoj Anđi lamata zrak oko suknje u bokovima, a bluza puca na grudima.

Ali koga briga zato! Smiju se i vesele.

- Kvragu, pa ti uvik kasniš! Da se nisi mrdnula. Plesat ćemo, pivati cilu noć, Miljana nam odlazi.....započela je Anđa.

Sitni vez minuciozno isheklanih duhovnih obzora o današnjici potopi se u jednostavnosti i neopterećenosti mojih rodica.

Ostat ću ovdje, meni je danas pametovanja dosta.

19

četvrtak

lipanj

2014

Na groblju

Jučer je lila kiša, tugaljivo i usrano, jesenski, na početku ljeta. U nekim jadnim krpicama, smrznuta, pod kišobranom, otišla sam na groblje.

Ne mogu se vratiti u Zagreb, a da nisam svratila kod mame, tate i brata.

Oni po ovozemaljskim zakonima nisu više tu na zemlji, u ljudskom tijelu, ali za nas koji smo ostali iza njih, živi su, malo su se izmjestili, u drugim kućama, u drugom obliku, drugačije komuniciramo, mi za njih molimo, a oni nam se javljaju u snovima, i tu su i dalje, s nama.

Od kada su se tako izmjestili, ja sam se prestala bojati groblja. Valjda i smrti. To je samo drugi oblik života, u srcima.

Postoji jedno groblje na koje sam žudjela otići. Kao da idem toplom domu.

I sada kada sam u prilici svratiti, tko bi lud prošao kroz mjesto a da ne svrati do njih?

Kada dođem, kako rekoh, ne pričam s mojima, stojim pored njihovih vječnih boravaka, potpuno se usredotočim na njih i molim. Molitvama se približavam njihovu duhu, molitvama kažem - evo tu sam, spremna da fizičku separaciju kompenziram spiritualnim zajedništom.

Tu je počivalište i moga dide i bake, al o njima neću pričati, oni su tako živopisni, zahtijevaju puno araka papira ili veiliku bijelu plahtu, da sve pokrijem.

Naučila sam, na groblje treba ići sam. Meni se često netko prikrpi, a onda spiritualni susreti nisu kakvi trebaju biti. Ne možeš spiritualno putovati s tudjim duhom za vratom, on te okupira, koči, nesvjesno blokira svako duhovno putovanje, pa si tamo samo fizički.

Na povratku iz reda duša gdje su moji roditelji, svratila sam prema starom židovskom groblju, ogradjenom živicom, zapuštenom. Pogled na to groblje uvijek je pomalo sablasan, uz njega ne mogu zamisliti spiritualna putovanja, grumen me neki zaguši u plućima, paralizira svaku pomisao za emocionalnom sublimacijom. Tragedije kradu riječi, zvone, nedaju se sublimirati.

Pored židovskog je dječje groblje. Kada je moj sin bio dijete uvijek sam zaobilazila taj dio, da on ne vidi da i djeca umiru. Činilo mi se da bi ta spoznaja bila za dijete brutalna. Jednom kada smo tamo nabasali, rekla sam mu da je to groblje iz Drugog svjetskog rata, jer kao tada je bilo "normalno" da i djeca umiru.

A onda, jučer, nakon gotovo tridesetak godina ušla sam dublje iza dječjeg groblja, ravno do groba moje prve srednjoškolske prijateljice.

Isti ritual sam započela kao na grobu mojih roditelja, molila sam na isti način. Ali sve je bilo drugačije. Nisam mogla započeti nikakvu spiritualnu komunikaciju, stajala sam kao pokajnik, zarobljena neoplakanom traumom gubitka, krivicom. Prišla sam slici na spomeniku i usporedila ju sa slikom iz mojih sjećanja. Dugokosa, crnokosa djevojka jasna pogleda, u času odlaska s ovoga svijeta imala je nepunih 16 godina.

Zapravo kratko smo prijateljevale, na početku prvog srednje, obje znatiželjne družile smo se s dečkima koji su nedostatak prave muževnosti kompenzirali motorima uz koje su se kočoperili izmišljajući bajke o iskustvima s curama, prepričavali koještarije u detalje na velikom platou pored mjesnog suda, ili u parkiću iza spomenika palom borcu.

Obje smo upijale te varljive priče, pušile prve cigarete, i bile drugovi tim strašnim momcima. Nismo shvaćale zašto je to društvo na lošem glasu. Mi smo se s njima osjećale slobodne, s radošću novootkrivenih istina: da nas guše roditelji, malogradjanska sredina, provincija. S njima su padali obiteljski mitovi, tajne, djetinji svjetonazor, s njima smo prionule novootkrivenoj stvarnosti u našim glavama dok se još majčino mlijeko nije osušilo na našim usnama.

Duhovno zajedništvo trajalo je sve do jedne subote kada su prkoseći slici o svijetu koju su otkrili, jureći na motociklu, nestala dva mlada života.

Nakon trideset godina tek jučer sam pustila da se u meni do kraja razlije gorka tinta jeze i krivice, zaplakala sam. Zašto do sada nisam? Zašto sam uvijek zaobilazila taj dio groblja? Potisnula sam traumatičan ulazak u djevojaštvo, potisnula sam stigmu koju sam dotakla družeći se s prerano sazrjelim pubertetlijama koji su stigmu grijeha koketiranja sa slobodom platili smrću. Potisnula sam i zato jer je to tragedija, a pred tragedijama svi zašutimo, ustuknemo užasnuti, s osjećajem krivice što smo ostali živi. S osjećajem krivice zbog onoga što smo radili, ma što god da smo radili. Jer, čini nam kao da smo tragediju nečim prizvali, izazvali.

Otada nikada više bez zadrške nisam uzimala život, nikad mu više bez rezerve prionula. Tada je rođen promatrač u meni, nikada više nisam se osjetila dijelom većine, drugačijost je postala moja trasa, katkad dar, a katkad kazna.

Podragala sam sliku na grobu, majčinski.

Drago, drago, dijete, utješi me da postoji neka viša istina, nama na zemlji nedokučiva, neki bolji svijet i od onoga o kojem smo maštale, ja sam i danas nijema pred tvojom ovozemaljskom tragedijom, bez prave riječi.

Sve tragedije su zapravo opomena, zvone vječno, one se nedaju sublimirati.

06

petak

lipanj

2014

Vilenjak iz Grožnjana


Prošli sam vikend bila kod sestre u Karlovcu. Kupila je novi stan za koji sam je vrbovala i sada kada je sve gotovo išla sam vidjeti stančić, moje pastorče.

Sa nestrpljenjem sam se parkirala ispred zgrade, krivo, kao i uvijek, na zelenu površinu, poveći travnati otok uz cestu.

Zgrada je kod stare austrougarske škole, s prekrasnom ogradom, kičastim vijugama i viticama od lijevanoga željeza, kako se to nekada radilo kada su pravi zanati bili na životu.

Stan je u zgradi koja je neka vrsta socijalištičke favele, niži radnički sloj u njoj glanca svoje male gajbe. Na hodniku srećem zadihanu čistačicu stubišta, zakrabuljenu kao astronaut, u radnoj kuti i rukavicama, oko glave marama da zaštiti kosu.
Pripremljena je za čišćenje kao da će upravo u nekom laboratoriju susresti s ne znam kakvim opasnim vilenjacima od bakterija i virusa.
Kult partijarhata je u čistoći, tješim se kada ne stignem vlastiti stan dovesti u red, jer i u meni čuči isti astronaut iz hodnika.

Zbrčkani su mi dojmovi oko moga pastorčeta. Da ih sredim dok se sestra ne vrati, odlazim u grad.

A tamo se sve se još više okrene naglavačke.

Na terasi hotela s pogledom na Koranu ubrzo mi se prikeljio vremešan, simpatičan muškarac. Nešto viši od mene, zbrčkana lica, male kozje bradice. Nije naizgled nešto, al nešto iz njega govori. Kad muškarac to nešto ima kako god da izgleda kačiš se na njega, magnetizmom, u potrazi za tim njegovim skrivenim gralom.

Svidjelo mi se što je niži rastom. Osjećam se kao da smo oboje u svijetu liliputanaca. Čovjek si uzeo slobodu, obasipa me svakakvim riječima, gladi po ramenu.

- A, odtud si ti uopće?

I on odčepi kako je u prolazu, kako dolazi iz najljepšeg kraja svijeta, izmišljenog mjesta iz bajke.

- Pa koje je to mjesto, reci da znam?
- Grožnjan!

I u trenu sve se promijeni. Oniži čovjek s kozjom bradicom i skrivenom tajnom, preobrati se u mojim očima u sasvim mitsko bićo. Puštam ga da riječima plete ružičastu šećernu vunu oko drvenoga štapića što se u mom kraju prodaje na vašarima i pijacama.

Ne protuslovim mu ni riječi. Sve potvrđujem.
- Istina je, Istra je šećerlema.

Zove me da dođem. Ma prerano je, mislim si, ni ne znam tko je čovjek, namjerno se ne raspitujem o njemu, da se ne raspline čećerlema.

A mašta se raspojasala. U Grožnjanu šetati uličicama piti kavu......Divota!

A onda se sjetim da tamo vikendicu ima Mile, dobar prijatelj moga nekadašnjeg muža. Godinama ne viđam to društvo, al tamo bih ih sigurno srela. Svakog vikenda tamo tulumare, netko mi je rekao. Mile je uredio neki kućerak koji je naslijedio od mame koja je umrla prije destak godina. Bila sam joj na sprovodu.

Kako šetati tim gradićem šećerlemom s malim čovjekom vilenjakom, upijati svu ljepotu izazova, i sretati ljude koji me dobro znaju.

Kako u fantaziju uklopiti zbilju, konkretnu sliku mene, moju ikonu u očima tih ljudi. Koliko bih svojih malih porculanskih statua razbila za komadić fantazije, okusa šećerne vune sa seoskog vašara iz djetinjstva.

Tko zna tko je vilenjak iz Grožnjana? Možda bih ga zatekla da svira violinu, izrađuje ukrasne ključeve, magnete za frižidere, sličice koje turisti raznose diljem svijeta. Možda ima u Grožnjanu kovačnicu u kojoj kuje potkove za sreću?

O njegovoj mračnoj strani neću ni misliti. Na početku svi su muškarci slatki, nude srce na dlanu. A onda otkriješ da vlastitoj djeci ne plaćaju alimentaciju.
Istranin je Talijan, dok govori hrvatski pjevuši, cima i cima da dođem.

U mašti pakiram stvari, trpam gaćice, grudnjake, kupaći ako skočimo do toplica, trpam brdo slatkih krpica, torbi, mirisa. Vidim se u Istarskim toplicama, hrabro odjevenu u bijeli kupaći kostim i u tijelu od prije desetak godina......

Al svaki put kada u mašti zatvaram cif na torbi, Mile mi se ukaže pred očima.

Podsjeti me na moju porculansku statuu u njegovim očima i mene nešto lecne, prizemlji.

Kvragu i vilenjak koji me tako zapalio. I Mile koji kontrolira.

Umjesto Grožnjana koliko ću astronauta otkriti u sebi?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se