23

srijeda

travanj

2014

Tabu

Meni je more na otoku Rabu. Tamo je moje drugo ja.

Ovaj put je bilo drugačije. Pitome, pjesovite uvale Raba uokvirilo je neko novo more koje se u prstenu slijeva u vodopad, ljudi skaču u tu vodu i plove kao u raftingu. Mnogo je ljudi koje znam u vodi, čak i moja kolegica s posla, neplivačica.

Ja se pribojavam ulaska. Naučila sam ulaziti u sigurne, plitke, kontrolirane vode rapskih uvala.

Neki čovjek, instruktor valjda, kaže mi: Uhvati se za mene, ja ću te vući.
Uhvatim se za čovjeka i krenem. A onda vodopad kao čudotvorni melem počne topiti moje strahove, predumišljaje, predrasude i ja osjetim kako se sve više opuštam. Na pola kruga oko Raba istinski uživam u lakoći plivanja bez grča ambicije, taštine, htijenja i još snažnije se prepustim vodi koja me nosi po iskonskim zakonima prirode, bez kontrole moga i svrhovitih kretanja......

U glavi nastane umirujuća čistina raftinga, mišići opušteni, meki. Neki drugi život.

Na kraju vodenog prstena stanem i shvatim da je u vodopadu jedino stradao skriveni tabu koji je čučao zakopan u mojoj glavi. Umjesto njega, druga strana starenja se ukazala u najuzbudljivijem prizoru.

19

srijeda

veljača

2014

Team building u novom hotelu

U sred maloga mjesta, na okruglom trgu, uz crkvicu, poštu, mesnicu podignut je hotel.
Toga jutra dok su još svi spavali izvukla sam se iz hotela i zaputila u mjesto. Vani me je dočekala studen, mjestašće je spavalo, a možda je tako uljuljano oduvijek i bilo.

U krug obišla sam glavni trg, u sredini kruga velika je crkva. Unutrašnjost neobična, uz glavni mramorni oltar na kojem dominira slika sv. Jurja, ostali zidovi prazni. Moćna dojmljiva jednostavnost. Na izlazu crna mramorna ploča sa zahvalnicom graditeljima, župniku i kralju Aleksandru, jer podignuta je u njegovo doba.

Izašla sam van. Nakon pola kruga opet cvokoćem i da se zagrijem ulazim u lokalni kafić. Naručujem kavu. Razgledam. Kao da sam u filmu iz 70-ih. Zidovi oličeni crvenom bojom, a na njima šarene tamne vitice koje je neki lokalni moler načinio valjkom, pomagalom soboslikara iz davnih godina. Mali plastični valjak s izrezbarenim šarama. Osobito popularan u Slavoniji, Srijemu. Ni ovo mjesto nije daleko.

Preko puta mene dvije žene na kavi. Jedna ima kosu boje meda, oštru, staromodno natapiranu, ljepuškasto lice. S njom sjedi starija žena, meni poluokrenutih leđa. Šapuću.

Popila sam kavu, dižem se i plaćam. Četiri kune. Pa i cijena je izgubljena u vremenu.

Skrećem s okruglog trga u Starogradsku ulicu koja vodi do nasipa Drave i muzeja utvrde, nekada obrane od Turaka.

U ulici većina kuća izgleda kao da je nenastanjena, prazna, nigdje traga živu čovjeku. A kuće kao iz moga djetinjstva, stare panonske kuće s trijemovima, ganjcima kako se kod nas kaže, građene od cigala i blata pomiješanog sa slamom. Ne mogu vjerovati da preživljavaju i u ovom tisućljeću, neobnovljene. Samo nekoliko je novijih kuća iz kojih dimi iz dimnjaka. Ostalo pustoš. Na nasipu Drave pogled puca prema šumama, Mađarskoj.

Muzej je zatvoren.

Kao da sam vremeplovom odletjela u neko drugo vrijeme. Stojim i gledam u daljinu da vidim uz hotel drugu građevinu koja strši iznad kućica – školu. Sjetih se da je tu u gimnaziju išao jedan moj davni dečko, razišli smo se, nisam postala sneja ovoga mjesta, al on mi je i danas drag.

Pogledam na sat – uh, pa kasnim! Na sastanak s kolegama ne treba kasniti.
Svejedno, ne žurim u hotel. Ne vraća mi se u zdanje koje su zadnjeg desetljeća podigli današnji hrvatski menadžeri.

Hotel pitoreskna imena u svojoj unutrašnjosti nadmeno pokazuje svoj ukus, uz legendu ovoga kraja na ulazu dočeukuje te instalacija u kojoj kaplje voda niz okrugle grumene kamena dovučenog negdje s juga. Uz unutarnji bazen s goropadno kričavih zidova smiješe se djevojke sa šeširima iz nekog morskoga prizora.

Stara sam. Iznjedrilo me je drugo doba. Mladi ljudi u hotelu uživaju. Sretni su da uče od velikih šefova, oni uživaju što pripadaju organizaciji koja će im modelirati svjetonazor, preko koje će na kredit kupiti vlastite snove, zbrajati i oduzimati na uzici koju potežu neki drugi umovi.
Ne volim hotele. Hoteli me troše, mjesta me nadahnjuju.

Kad stignem u hotel pravit ću se da sam se zanijela, a zapravo kasnit ću s čistim predumišljajem, da ukradem malo slike dima koji suklja u čisto nebo iz pokrajnje kućice sa trijemom. Da mi je barem ukrasti još malo vremena da pokucam na vrata.......

28

utorak

siječanj

2014

Lijek za oči

Moj najkraći posao dugujem pismenosti, a odigrao se u jednoj ustanovi u kojoj je baš pismenost bila deficit. Tamo se računalo.

Svako jutro kolona zaposlenika prijavljivala se na štancerici, mahom žena, s ofucanim plastičnim torbama iz kojih su virio u foliju umotani gablec. Muškaraca je bilo manje. Svaki zaposlenik je imao svoju karticu na držaču tik do ulaza, u sredini je bio aparat – štacerica, koja je bilježila minutu i sekundu ulaska, karticu ubaciš u otvor štancerice, ona automatski zatvori gubicu, ispiše sat, minutu i sekundu ulaska, a ti karticu uzmeš i odložiš na držaš s druge strane. Sve to snima kamera. Nije bilo načina da zaposlenici jedni drugima štancaju kartice.Time se postizala savršena disciplina.

A kada kročiš u unutrašnjost izvana secesijske ljepotice, iznutra te dočeka pravi socijalistički mastodont, na tri kata bezbroj malih ispregrađivanih kancelarija, u svakoj po dvije-tri ženice, pokoji osušeni i smežurani muškarac. Nerijetko u sobama, na pomoćnim stolićima bili su isheklani tabletići, tegle s kućnim svijećem, domaći ugođaj. Na prvom katu zadimljena kantina. U njoj, svaki dan u isto vrijeme posluživala se kava. Ujutro odeš po kavu i brzo trčiš nazad do kancelarije da te nitko ne vidi, da ne izgleda da beposličariš. A u kancelariji možeš i heklati, ispunjavati križaljke, telefonirati, važno je da te nema na hodniku.

U prizemlju je bio najreprezentativniji dio ustanove. Knjižnica i arhiva s velikom informacijskom dvoranom. Tamo su se javnosti podastirali rezultati izračuna. Šefica je bila sredovječna profesorica francuskoga i indologije. Knjiški ispravna i histerična. Da joj ugodim, upitala sam ju kojeg književnika voli. Izbezumljeno me pogledala. Kakvog kniževnika? Pa francuskog! Studirali ste francuski.
Odmahnula je rukom i kazala kako joj je posao isprao mozak, više se ničega ne sjeća.
Ratovala je s rukovodstvom ustanove, bjesnila je zbog malverzacija, krivih izračuna i ogromnih plaća. Bila je nerealizirana zviždačica.

Za malo love tu su radilo od Oktobarske revolucije.

Nakon samo nekoliko tjedana uspjela sam pronaći novi posao. Bezumno sam ga tražila. Nigdje se toliko ludo nisam bojala ostanka. Strahovala sam da ću se stopiti s okolinom, dolaziti poderanih čarapa na posao s plastičnom torbom, histerična kao knjižničarka, maštat da postajem zviždačica, da dajem izjave medijima, sažalno gledam remetinečki epilog menadžera.

Na moje mjesto došla je žena iz privatizacijom uništene izdavačke kuće. Bila je rijetka sretnica koja je dobila posao za redovitu plaću, i to u firmi sa štancericom što znači da neće biti neregistristriranih prekovremenih sati. Žrtve iz njezine priče odavno su se pretvorile u ono čega sam se ja bojala: skliznule preko ruba crte koja čuva osobni integritet od tkiva zajednice, one granicu nisu osjećale, bile su lude zviždačice kojima više nitko nije vjerovao što su svjedočile.

Gledajući ju pitala sam se hoće li im itko ikada priznati žrtvu svjedočenja?

Pola godina kasnije podignut je spomenik Bruce Leeu. Naoko apsurdan čin. U regiji koju su poharali jahači apokalipse, ta inicijativa kao da je preživjele apsurdom htjela podsjetiti da svjedočenje povijesti i nije najgore što se može desiti. Apsurd inicijative je upućivao na istinsku logiku: oko kroničara kojim liječimo vlastite oči onim što smo vidjeli.


16

ponedjeljak

prosinac

2013

Safet Isović

Danima me progoni želja da se na čas teleportiram u djetinjstvo kada sam imala pet-šest godina. Želim iz te perspektive vidjeti moje roditelje. Vratiti se u davne godine, u vrijeme kada je moja osobnost bila pukotinama isprošarana morska spužva, koju je oblikovalo to dvoje ljudi koji su me stvorili. Kada su bili moj svemir, svod, kišobran što zaklanja od nepogoda, kada sam ovisila od širine njihova pokrivala.

Sada kada ih nema, beskrajno mi nedostaju. Nedostaju mi kao ljudi, kao sugovornici, kao dva radom opsjednuta frika, nedostaje mi njihov red, moral, svjetonazor.

Kada su bili živi, tako malo sam imala vremena da ih sagledam kao ljude bez uloge koju su imali u mome životu, bez krvave pupčane vrpce koja se koprcala i onda kada sam ja već i sama bila roditelj.

Voljela bih da se vratim u djetinjstvo i da ih vidim, da gledam taj par s čoporom male djece, kako im je? Jesu li ikada otvorili dušu nekome i bili ono što jesu izvan svojih uloga? Jesu li bili sretni? Čemu su se radovali?

Sjećam se smijeha u našoj kuhinji kada su s prijateljima, komšijama, otišli gledati film "Bitku na Neretvi". Film je trajao dugo, i moja je mama, koju ratovi i ratna retorika i nisu zanimali, zaspala. Godinama je nakon toga bila predmet šala. A ja suosjećam s njom. Ženi s hrpom male djece, kinopredstava je došla kao wellness, da malo otpusti sve oko sebe.

Kada su se još smijali? Za dugih zimskih večeri, kada se oko kuhinjskog stola okupljalo muško društvo iz komšiluka. Muškarci koji su u Drugom svjetskom ratu bili na suprotnim stranama. Mislim da nitko od njih neke ozbiljnije bitke nije iskusio, ni gubitka, valjda je zato rat bio predmet satire, junačenja bez pokrića.

Moja mama se znala smijati doskočicama, vicevima, smijala se kao danas ja, kao da ju je ulovio epileptički napad, smijeh iz dubine trbuha zakotrlja se i ako ga ne ispušeš, ugušit će te lavina napada. Čista hipomanija.

Jedne zime iza klanja, sve žene iz komšiluka išle su u bušare, to su kod nas bili lokalni običaji. Maskirale su se i hodale po kućama. Kao djevojčici činilo mi se to od mame neprimjerenim, moja je mama uglavnom bila ozbiljna, tiha, povučena žena. Činilo mi se nepriličnim da je maskirana tako zabavna, duhovita, hipomanična.

Kada bih se sada vratila u moje djetinjstvo, ne bih ju gledala očima djeteta. Gledala bih ju očima odrasle žene, prijateljice. Prošla je kroz ovaj svijet, a tko ju je uopće tako gledao, razumio?

Pomogla bih joj one davne godine kada smo selili. One povijesne jeseni, kada smo s jednog kraja države otisnuli se na drugi kraj. Kako li joj je bilo? I danas imam tu škrinju u koju je pokupila svoju dotu i došla u veliku, novu kuću. Sjećam se kako smo ulazili u sobe i divili se. Stara Mufardinica nam je ispekla kajganu od desetak jaja koju smo zahvalno pojeli uz čisti bijeli, gradski kruh.

Sjećam se vlaka koji nas je vozio, prelazio je rijeke, plašio me, kao da su tračnice postavljene po rijeci koja brza niz brda i doline, sve do jedne ogromne ravnice. Na željezničkom kolodvoru dočekala nas je prava kočija. Mufardinovi su selili u Istru, sve su sa imanja rasprodali, otišle su krave, telad, kokoši, konji, ostali su samo magarci koji su nas vozili.

Kako je bilo doći u tu veliku švabsku kuću, u ulicu u kojoj su kuće bile posložene kao ptice na žici od struje. Jesam li ja ikada doživjela takvo uzbuđenje kasnije u životu. Da li zato s lakoćom selim, prodajem i kupujem? Da ponovno proživim prvi susret s morem. Zadivljen pogled sa splitske rive, i da čujem svog brata kada kaže: Koja velika voda!

Gdje je sada moja mama? Koji svjetovi postoje na nebu, u svemiru, koje su to galaksije u koje se sele naše duše. Pa ja tamo imam cijelo selo! Ona im se pridružila! Opet je preselila, otišla drugom dijelu svoje obitelji. Tko zna kako li im je. Gledaju nas dolje. Ili konačno počivaju u miru, u nekom boljem svijetu.

Kada sam bila dijete, doma smo redovito slušali lokalne radiostanice. Sjećam se kako su se nedjeljom orili "Želje i pozdravi" s radiostanice koja sada pripada drugoj državi.

Pjevala je Silvana Armenulić, Meho Puzić, Đorđe Marjanović. Sjećam se srcedrapateljne pjesme Safeta Isovića: Tebi, majko, misli lete preko polja i planina, iz daleka primi pozdrav od jedinog tvoga sina. U tudjini ja sam sada, daljina nas rastavila, da li cu te ikad vise ja vidjeti majko mila?

Tada sam mislila da na tu pjesmu može plakati samo Safet Isović, u najboljem slučaju uz taj sevdah može tugovati neki nostalgičan momak iz Bosne koji je trbuhom za kruhom skončao u Njemačkoj, Sloveniji, po Zagrebu. A danas znam da ne plaču samo bosanski momci, na tu pjesmu plaču mnogi, uključujući i mene.

Kaže mi kolegica s posla: To tako mora biti! To je prirodno. Svašta se može dodati kao utjeha, ako se ima što reći. Ili samo sjesti i plakati.

Da se mogu vratiti u djetinjstvo. Samo malo da vidim ta dva radoholična frika, taj par koji je Bog spojio, tihu, radinu, introvertiranu ženu i škrtog logoroična zabavljača.

Fali mi njihova mudrost, snaga da do kraja budu uspravni i svoji. Fali mi tatin vitalan penzionerski duh koji kao Linić analizira kućne fijancije. I mama koja radi kolače, kakvih više neće biti.

Fali mi Božić u njihovu domu, mali okićeni bor sa svijetlećim lampicama koji je tata kupio, davno, u Njemačkoj, prije negoli je taoistička Kina slobodnom trgovinom okupirala sve naše blagdane. Fali mi adventski svijećnjak koji su moji iz neke prahistorije izvlačili. Danas toga više nema. Kina nas je i tu uniformirala.

Fali mi tatina propovijed za stolom, mama kako odmahuje rukom. Opet priča previše, a tišina tako puno govori.

Mogla bih kao moj otac logoroično pričati do preksutra. Mogla bih kao majka šutjeti i samo osjećati kao me tzunami tuge preplavljuje.

Mogla bih, što je najizglednije, pustiti Safeta Isovića i plakati, plakati bez riječi danima. http://www.youtube.com/watch?v=Z2eBe6TzL8I

06

srijeda

studeni

2013

Papuče

Prošlo ljeto obećala sam joj kupiti papuče. Nije ih ona tražila. Odbijala je moju ponudu, iskreno se suprostavljala mome naumu. Ako Bog da, neće mi trebati – govorila je.

Neka, trebat će, kako neće, ne možeš tako, kao da si sama na svijetu. Eto, tu smo i mi. Što ćemo mi, ako tebi ne budu trebale papuče? - odgovarala sam.

Izbirljiva je kao i ja. Ne gleda, niti bira stvari kao predmete. Sve ono što ima ili čime se koristi mora imati osobnost i ta osobnosti mora se stopiti s bolesnim nogama, umornim žuljevitim rukama, liječiti rane. Po analogiji po kojoj biramo ljude tako da se uvijek neki dio naše osobnosti susreće s onom istovjetnom drugom, sljubljuje i nadopunjuje u istom, tako je ona birala i predmete, i stvari. Teška, izbirljiva, mukotrpna ali jasna.

Prošlog ljeta na biciklu sam odjurila u grad, u dućan baš s tim papučama s njezinom osobnošću, obradovala sam im se ugledavši ih na polici. Tu su! Ali, baš njezina broja nije bilo!

Izlaz je bio u Zagrebu. Kad sam odlazila, bezbroj puta sam ponovila da ću ih u Zagrebu naći i poslati. Uvjerila sam ju da su joj potrebne, a da zaboravi na one planove u kojima joj papuče ne trebaju. Papuče joj trebaju. I točka. Povjerovala je i prepustila se čekanju. Bar se tako činilo.

Kada sam bila trudnica cijeli Zagreb mi se činio kao da je pun trudnica. Uopće se nisam trudila da ih vidim, one su izlazile iz najnemogućijih mjesta: bile su u svakoj čekaonici, tramvaju, na ulici, trgovini, izlijetale su iza svakoga ugla.

Ovu jesen su pak cijeli Zagreb preplavile papuče. Obične kućne papuče, natikače. Od moga posla do kuće, na razdaljini od samo jedne tramvajske stanice, postoji cijeli svemir različitih papuča. Za boležljive noge, za sportaše, za žene zavodnice, za eko aktiviste, za ljude koji se furaju na zdrave stilove života, za bakice, za gospođe, trendovske, starinske......Papuča ima koliko i ljudi. Možeš ih analizirati do besvijesti.

Ali njezinih nije bilo. Taj dućan nije bio u mom radiusu kretanja. Nevjerojatno zvuči kad cijeli slučaj gledaš iz kuta jedne provincije s istoka. Provincije u kojoj su zagospodarili kineski dućani jer su naši stari socijalistički dućani dočekali priznanje kao kvalitetni, makar za prosječan džep skupi.

Oslanjala sam se na vrijeme kao saveznika u naumu, obećanju. A vrijeme me je izdalo. Kao i dućani u koje sam se neuspješno svraćala.

Izgubila sam. Bilo je po njezinom. Njoj se želja ispunila. A mene i dalje ne napušta opsesija potrage za papučama koje bi umornim starim nogama omogućile još puno koraka.

Zašto nisam otišla u drugi dio grada? Negdje mora biti taj dućan! Mogla sam izguglati gdje je, iskopati ga. Mogla sam kupiti i neke druge papuče, i to bi bilo bolje. Bar bih neku opciju za budućnost dala. Jučer prolazim pored Are, ne smijem pogledati koliko različitih modela papuča ima. Doduše, preniske su petice, uglavnom. One koje bi prošle, nisu u njezinoj boji. Isto je i u Nami, našla sam slične njezinima, ali su bile od tako jeftinog filca, sigurno sintetičkoga, to joj ne bih kupila. Ugao moje ulice ljetos je zaposjela ljekarna, a u izlogu kao Hitchcockove ptice na žici nanizale se papuče. Drvene, sa šarenim trakicama. Snižene za 30 kuna! Je ti novac! Tko bi lud kupio krive papuče zbog 30 kuna uštede? Papuče su naša osobnost! I onda kada zbog 30 kuna uštede uđeš u tuđe papuče, nosi ih sljedećih godinu dana, i misli kako si uštedio pišljivih 30 kuna, a cijena tvog pravoga života ti se cinično smije.

Na papučama se štedi!

Ali za prave se treba odvažiti. Ostaviti sve. K vragu i obveze i posao, k vragu sve. Jednom treba lupiti šakom o stol i reći, neće me ništa i nitko zaskočiti. Imam plan. Trebam papuče, i da su na kraju svijeta, otići ću po njih, papuče su kao i život, jedan jedini, neponovljiv, nitko i ništa ga ne može zamijeniti. Po takve papuče treba požuriti.

Ali, naravno, ja nisam tako postupila! Nisam lupila šakom o stol, odlučno, nisam svoju rutu kretanja promijenila, samo sam se blagoglagoljivo nadala.

Kada stavim jagodice na sljepoočnice, osjetim kako u glavi tutnji oluja. Cijelu me obliva znoj krivnje i prijekora, žalosti. Kada bih mogla vratiti vrijeme, kada bih samo na dan dobila priliku koju sam propustila, sve bih drugačije, odlučnije, energičnije napravila. Možda bi bilo po mome. Možda ne bi bilo po njezinom. Možda ona ne bi otišla na taj put na kojem joj ne trebaju papuče.

Mama, zašto me nisi malo pričekala?!

24

subota

kolovoz

2013

Dani slabosti

Vec tri dana sam u krevetu. Ulovila me slabost, mala snaga. Ne mogu jesti, povraća mi se, ne mogu piti. Ljekovit je jedino dodir leđa za meku postelju. Baš to. Koža uz površinu postelje, bole me ruke, noge, svaki pokret. Vučem se do toaleta, kuhinje po čaj.
Tako se slabo osjećam da mi se iz perspektive kreveta čini sve golemo i za mene nepremostivo. Kao da više neću moći riješiti nijedan problem. Oborit će me s nogu bilo što.
Možda da potražim pomoć bioenergetičara, da mi vrati energiju? Uvijek mi pomaže kada radim nešto što istinski volim. Da uzmem sate pjevanje? Učlanim se u neki zbor, za čim toliko čudim?
Što me slomilo? Nije valjda neki opasan virus.
Taman sam mislila da ću odmoriti, a onda hop u krevet.
Ove godine nisam imala godišnji. Tri tjedna sam provela s poludementnom mamom. Njegovala sam ju i bistrila mentalne krivine. Tri tjedna sam joj u njezinim mračnijim trenucima objašnjavala tko su joj nećaci, koji je mjesec, doba dana, tješila da se nije tako loše udala kako ona misli. Kaže mi ona, nije joj bilo lako, udala se za čovjeka koji je bio na lošem glasu, smotala su je njezina braća, jer roditelja nije imala, i ona se udala za naočitog partizana. U selu u kojem su tada živjeli, i u kojem su mladići bili na nekim drugim stranama, nitko nije vjerovao da nije i komunist. Ja mamu poluironično tješim: Kažem joj: mama, tako se ne udaje, morala si više misliti, a ne brzati, vidi gdje si sad.....? Zapravo, samo ju donekle razumijem, meni je stran taj element zemlje, koju ima većina žena, s iskonskim nagonom da se održi ognjište, tradicija, dom. Mene je dopala muška strana gena.
Moja mama je bila nevjerojatno radina i aktivna žena, njezin ritam okolina nije mogla uvijek pratiti. Dok je bila u snazi, pridošlice u obitelj potiho su rogoborile, a sada kada je slaba taj dio obitelji joj vraća kaskanje za njezinim hodom posvemašnjim ignoriranjem njezine slabosti, koje moju mamu boli. I mene. A obje šutimo, ona me na to preklinje. Nismo mi da sudimo, kaže ona. I dementna je jača od pridošlica s malom snagom. Jedva sam se suzdržavala da ne puknem i posvađam se. Ta nepravda i ta osveta nad nemoćnom straricom kao balon je rasla u meni. Ali šutila sam do zadnjeg dana.
Valjda sam se načeta vratila u Zagreb. Tri dana sam pakirala svog sina pubertetliju u New York. Kaže se - slabiji su odaniji. Ali, kada slabiji osjete da im raste moć, razgoropade se i okrutniji su od bilo koga. Iskusila sam to s mamom. A onda slaba motam se po kući, a moj sin pubertetski vriši kako mu ne valja ovo i ono, kako kad se vrati iz Amerike hoće i ovo i ono. Nemoguće. Slaba sam i pokorna. Šutim, ali ovaj put strateški, da udahnem dublje, smognem snage, moći za odgovor.
Uh, kako me skršiše. Al, ne zadugo! Malom kažem: Stretna sam što ideš u New York, al vatrena te jesen čeka! Ulovio si me u maloj snazi. Al doći ću ja sebi. Ulovit ću kormilo koje mi se istrglo. Počekat ćeš godine moje mame, da gospodariš u mojoj kući. Mali se povlači i kaže. mama, nemoj tim tonom. Sam si tražio. Ne prizivaj kuću moje mame, ja još nisam tako slaba.

23

četvrtak

svibanj

2013

La fura del baus i Wagner

Kazališnu skupinu La fura del baus (Štakori iz kanalizacije) prvi sam puta gledala na Zagrebačkom velesajmu par godina prije rata. Zagreb je tada bio umjetnička meka, ne znam je li ikada poslije dosegao toliku vlastitu umjetničku produkciju i toliko raznovrsnu, uz bok bilo kojem europskom gradu, umjetniču kulturnu ponudu.
Dio kulturne ponude tog davnog proljeća bila je i predstava katalonske kazališne skupine La fura dels baus.

Predstava je bila postavljena u praznom paviljonu, publika je bila dio velike pozornice, hodajući pratila je kretanje i ritam predstave. Kazališni rekviziti su bili dizalice, kranovi, brojni scenski efekti. Doslovno svim osjetilima bili smo uvučeni u predstavu. Ne sjećam se sadržaja, ako ga je uopće i bilo, sjećam se samo da je ta zajednička igra izvukla sva osjetila iz gledatelja, da su naša osjetila pratila mehaniku i glumce, i da su zapanjene emocije sat vremena ispunjavale našu percepciju, od divljenja, čuđenja, bezbroj upitnika, i konačno pravog pravcatog straha kada se naglo prema publici počeo sa stropa kretati kran na kojem je glumac vitlao mačetom na koji, razumljivo, publika je instiktino krenula unatrag.
Tada nas je takvo kazalište oduševljavalo. Mahanje sjekirom vratilo nas je vlastitim osjećajima.

Ista skupina je 1992. veličanstevnim uprizorenjem otvorila Olimpijske igre u Barceloni. Kako se kaže, ostavila je svijet bez daha, pokazavši kako se može vizualizirati i opredmetiti svijet mitova, legendi, povijesti, kako se može združiti poetski svijet s inžinjerskim nadahnućem, poigrati se s tehnologijom, robotikom, inovativnošću i grandiozno demonstrirati kreativnost kao kraljicu svega.

U subotu na trećem programu HRT-a, emitirana je opera Rajnino zlato Richarda Wagnera, koju je postavila La fura dels Baus u Valenciji.

S nestrpljenjem sam žurila iz grada da bih se bez trenutka kašnjenja smjestila pred televizor.
Prvi čin me samo u početku oduševio. Tri rajnine djevojke Woglinde, Wellgunde i Flosshilde praćakale su se u rijeci Rajni koju su "glumila" tri viseća korita s vodom. Do rijeke iliti do visećih korita s vodom iz dubokoga ponora dolazi nibelunški patuljak Alberich i pokušava ih zavesti. Djevojke ga izruguju jer je ružan, a on uporno o pohoti i ljubavi. Djevojke gledaju kako sunce izlazi, zlatne zrake ih asociraju na tajnu koju im je otac povjerio – na rajnino zlato rasuto po vrhovima planina i tajnu da onaj tko ga skupi i od njega napravi prsten može vladati svijetom. Uvjet je da nikada ne iskusi ljubav.
I tu nas patuljak Alberich uvlači u glavnu temu - promišljanje o žudnji za ljubavlju i pitanja može li se čovjek odreći ljubavi a imati samo užitak?
Je li žudnja za moći snažnija od žudnje za ljubavlju? Mora li jedna žudnja isključivati drugu?

U drugom činu sam već imala osjećaj da slabije čujem, pojačala sam zvuk jer su mi dizalice i kranovi na pozornici toliko odvlačili pažnju da pjevače u podignutim kabinama na dizalicama kao da i nisam čula.

Svijet starih njemačkih legendi pretvarao se u čudan svijet mehanike, futurizma, znastvene fantastike.

Može li motiv žudnje za ljubavlju i žudnje za moći, legende o prstenu Nibelunga i rajninu zlatu biti simbolički predstavljeno akrobatskim atrakcijama, tehničkim inovacijama, svemirskim kostimima, videoasocijacijama, visećim kadama s vodom i potocima vode na pozornici?
Hoće li te spektakularne arhitektonske i vizualne inovacije istisnuti simboliku monumentalne glazbe koja u metaforici pjeva?

Moja percepcija se podijelila. Sva vizualna osjetila usmjerila su se na mehaniku na pozornici. Čula sluha su se napinjala sve više, prvi put mi se Wagner činio tih glazbenik, jedva su do izražaja dolazile dionice s duhačim instrumentima. Wagnerijanska pitanja, implicitne niti opere koje pletu sve legende, polako sam gubila. Postala sam jedno sasvim picasovsko biće. Oči su mi bile na čelu, uši na polici, a misli posvuda. Razasuti, ne mogu reći da nismo uživali. Kirurški isecirani i rastavljeni na pojedinačna osjetila, ostvarili smo san patuljka Albericha - podijeli smo unutarnje biće: užitak i osjećaje, potrebu za cjelinu od osjećaja za dio, potrebu za ostvarenjem i puninom, dušu od racia. Puninu od praznine. Prva pomisao mi je bila da mi se to ne sviđa. Ali, tko zna? Možda me je La fura del baos uspjela uvući u igru i niti wagnerijanske priče, vući svojim koncima i na kraju u mojoj duši napraviti ono o čemu pjeva opera. Sve rastvoriti, podijeliti, razdijeliti. Ne znam! Možda bih trebala u Valenciju, pogledati i njihova Parsifala............

22

ponedjeljak

travanj

2013

Bogata žena

Moj sin je otišao na jedno obiteljsko okupljanje. Čini me to i tužnom i sretnom. Pomiješani osjećaji. Trenuci kada sam intenzivno svjesna prolaznosti vremena.

Izvukla sam kutije koje su zatvorene godinama i iz njih fotografije oca moga djeteta. To je posebno svečan trenutak. Prislonila sam kaširane fotografije na rub pisaćeg stola
Kako vrijeme leti! Te crno-bijele fotografije markantnog, osobitog muškarca prizemljuju me.

Na jednom team buildingu dobili smo zadatak da odgovorimo na nekoliko pitanja, a sva pitanja bila su hipotetičko vrednovanje našeg prošlog života u času odlaska s ovoga svijeta. Uzeta je točka smrti kao najvjerodostojniji detektor iskrenosti pred samim sobom.

Tako sam se osjećala i ja pred crno-bijelim fotografijama. U što su mi prohujale godine? Koliko autentično sam ih proživjela? Gdje sam sada?
Proletjele su u traženju novoga života. Slično kao kada sam kupovala prvi stan. Desetine i desetine sam pogledala dok nisam pronašla onaj pravi. Krivo govorim. Nisam samo pogledala stanove. U njima sam živjela sat-dva, dan-dva, u nekima sam živjela i po pola mjeseca.

Kada sam ih dolazila pogledati u njih bi se useljavala moja duša. Vidjela sam se u postelji, kuhala u kuhinji, kroz prozor sam promatrala nedjeljna popodneva, zamišljala rijetke trenutke besposlice, kada samo stanemo uz prozor, nadvirimo se i u tišini gledamo niz ulicu. Neki čovjek šeta psa. Iznurena žena prolazi s troje djece. Neka penzionerka s prozora kao i ja promatra ulicu. Brzo se uvučem u sobu. Pa, pobogu, nisam baš penzionerka! Uh, koliko me još posla čeka! Ujutro sa tog odabranog mjesta krećem na posao, mjerim koliko mi treba. Vraćam se, veselim povratku. Maštam kako ću leći u dnevnoj sobi, zavaliti se, čitati knjigu. Sve miriše na nove stvari i sve miriše na posvojenje. Ništa to više nije novo, ulaskom u moj stan, združivanjem s drugim stvarima sve se promijenilo, neosobne stvari postale su osobna svojina koja govori, diše, gleda. A onda me naglo trgne buka s ceste, jer ulica je bučna, ljuti me kasni dolazak sina sa košarke, i ja shvatim da sam dušu hipotetički premjestila na krivo mjesto, probala može li pustiti korijenje. Ne može! Ne selimo tamo! Opet smo s dušom na cesti, beskućnici, prepušteni traženju.

Koliko je muškaraca prošlo kroz moj novovjeki život s kojima sam pokušala izgraditi mali privatni uzmak ili vilu s bazenom, svejedno. U šumi, na livadi, u nekom urbanom prostoru, negdje gdje bih zastvrano živjela. Koliko puta sam počinjala gradnju od temelja, od krova? Stajala bih pored gomile cigala, dasaka, crijepova, nemontiranih fontana, ležaljki, neizgrađenih bazena. Odnose s tim muškarcima gradila bih tim imaginarnim materijalom. Bože, koliko autističnih ljudi ima! Ni čuli ni vidjeli nisu moje želje! Neki su pokušali krpati rupe u svojim već izgrađenim stanovima, neki su nadograđivali, neki nisu taj ponuđeni resurs ni dotakli, a neki su bili spremni slušati sve što poželim i graditi, uređivati pokorno, sve na jedan moj mig.

Meni je bila dovoljna sitnica da mi se ne igra te igre. I sve bi se u čas srušilo. Izvlačila sam se pažljivo ispod ruševina da se ne ozlijedim. Tiho bih, bez riječi, tražila uzmak i kada bih bila na sigurnom, već me je moja mašta vodila u neki drugi pothvat. Ne, ne gradi se kuća od temelja. Zašto bi imala tri etaže podruma, preduboko je. Možda možemo krenuti od bazena. Ili ljuljačke kod bazena. Svejedno, važno je u igru ulaziti krajnje predano, posvećeno. Kao da te vodi neka viša sila. Moć odluke. Užasna snaga mašte, neiskustvo da razgraničim zbilju realnosti od zbilje duše.

Nakon svega sam shvatila da me je to moj unutarnji svijet tjerao da mu nađem izraz, silovito me je gurao naprijed. Nije jednostavno živjeti s tolikim dušama i dušama mojih umrlih predaka i bliskih osoba, biti im skrbnik. Graditi toliko kuća, toliko domova, ljuljački, bazena, truditi se udovoljiti svim tim dušama.
Tek pred crno-bijelim fotografijama shvaćam da nisam bila ni blizu ikakva realnoga uzmaka. Ostvarenje sna je bilo daleko koliko je i bila spoznaja o bijegu kojem ponekad pribjegavamo da nadomjestimo gubitak jednoga svijeta koji je sve to imao.

Ali, kada malo bolje razmislim, dobro je. Dvorce koje sam gradila u zamišljenim prostorima, upravo su izgrađeni u meni, uzmak je vlastita sloboda da uspješno hodam s toliko duša o kojima skrbim, da mirno živim s jednim muškarcem u prošlosti, s prekrasnim djetetom. Zapravo, kada bih sva bića kojima sam skrbnik prebrojila, kada bih svu svoju hipotetetičku svojinu izračunala, dodala moje vlastite duše, shvatila bih da sam ja jedna jako bogata žena.

08

ponedjeljak

travanj

2013

Kao otac

Dovršila sam jedan velik posao, tako bih rekla. Jednu višegodišnju trgovačku muku, i pokoru. Konačno je došao kraj. Profitirala sam novim osjećajem lakoće, kao da mi je ruksak pun olova pao s leđa. Na kraju to se i financijski isplatilo.

Jučer poslijepodne Ivan mi je navratio. Da proslavimo. Uvela sam ga u moju sobu, u drugoj je bio moj sin. Da bih između moga ljubavnika i malodobnog sina, koji naš odnos niti ne sluti, improvizirala zid, pustila sam glazbu Fele Kutija. Ta glazba mi se učinila najprimjerenijom da materijalizira zavjesu koja će biti dovoljno prozračna da leluja ako dvojica mojih muškaraca požele komunicirati i dovoljno moćna da u kutu moje sobe napravi gnijezdo za dvoje, sada već, dvostruko skrivenih ljubavnika.

Alkohol me uhvatio brže nego sam se snašla. Prepričavala sam Ivanu svoje djetinjstvo, navlačila sam tezu kako smo bitno genetski predodređeni. Primjerice, moj djed i moj otac bili su dobri trgovci i veliki pripovjedači. Kada sam bila dijete bila sam ponosna na svog oca, on je bio jedini tata u ulici koji je djeci pričao priče. Opisivao je svoju mladost u Drugom svjetskom radu u bezbroj zanimljivih partizanskih dogodovština. Moja mama je na njegove priče uvijek odmahivala rukom. Partizani su ga pokupili tek potkraj rata, na mjesec-dva, govorila je. A inspirirali za cijeli život. To iskustvo je pretakao u bezbroj anegdota i priča. Kao djeca slušali smo ga otvorenih očiju. Tek u školi sam otkrila kako je prepričavao dječju lektiru, u prvom licu.

A djed. On je pak bio zarobljen u Prvom svjetskom ratu i kao austrougarski vojnik u Rusiji je proveo pet divnih godina, nakon"oslobođenja" godinu dana je putovao od Rusije do Jugoslavije, po nekoliko mjeseci zaustavljajući se u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj. Naučio je jezike, trgovinu, kojom se bavio da bi prehranio obitelj, dok prava srast su bile knjige i radio. Potkraj života je oslijepio, ali niti on niti itko u mojoj obitelji to nije tragično shvaćao jer je njegov fokus ionako bio izvan materijalnoga svijeta. Još strastvenije se vezao uz radio, glazbu, strast za znanjem, nama unucima prepričavao je bjelosvjetske događaje, pomagao u učenju.

Slijepim ljudima izoštre se svi drugi osjeti. Volio je miris cvijeća i kada je u rano proljeće umro, mi unuci, umjesto vijenaca, kupili smo sve ljubičice koje su se našle na tržnici i bacili ih za njim u zemlju.
Pjesnika smo pokopali pjesnički.

Uh, potpuno sam se bila izgubila u pričanju!..... Da se vratim natrag u sobu Ivanu, pojačala sam zvučnu zavjesu Fele Kutija, na sofu ispružila noge i uživala dok je Ivan skrivećki uvlačio ruku u moje sokne i masirao mi stopala.

Da mu zahvalim na ugodi, kazala sam: Šteta što u Zagrebu nema stunden hotela, da pobjegnemo na nekoliko sati.

Smijao se.

U Vrbovcu ima.

Uh, sve ide protiv nas, nastavila sam, nikako da se negdje sami sakrijemo, da intimu isprepletemo u komadić čipke, proživimo, da ti još štošta ispričam, a onda u realnost, opet po starom.

Kako alkohol samo lovi i diže!

Kad je otišao, pitala sam se koja je zbilja nestala: pripovjedačka ili skrivena masažica stopala, ili želja za stunden hotelom. Možda da ugasim Felu Kutija, pomislim. Možda nas je on u priče iz prošlosti potopio.

26

utorak

ožujak

2013

Nismo svi za sve


Moja dugogodišnja slabost bile su cipele. Tipično ženski.

Kad sam bila jako mlada, na studiju, pa i kasnije kada sam se zaposlila kronično sam bila u besparici, plaće u kulturi oduvijek su male.
Ali i tada mogla sam imati sve na sebi jeftino, ali cipele su to rijetko bile. Ne znam zašto su mi baš one važne. Moja jedna prijateljica napisala je dramu o ženama u kojoj se provlači motiv o cipelama, ona kaže – personificiranoj žudnji za cjelovitošću.

Možda ima pravo, možda cipele do kraja iscrtavaju krug koji crtamo idealnom predodžbom o našem izgledu, ako ta kružnica ne zaokruži cjelinu, onda to nije krug nego zakrivljena crta koja tek teži obliku.

U mojoj ranoj mladosti cipele su se kupovale u Trstu. Zadnji put, nešto nakon rata, tamo me je posuđenim automobilom vozio moj tadašnji dečko, koji kao i ja nije imao novaca. Na povratku iz Trsta, negdje u Sloveniji, na klizavoj cesti BMW je proklizao i odletio prema šleperu. Skršio se. Oštra brid šletera prepolovila je BMW taman na rubu između dvaju vrata, sa moje strane. Bog me čuvao. Na zaprepaštenje čovjeka iz šlepera mirno sam išetala iz hrpe lima i u obližnjem kafiću naručila čaj. Moj dečko je toga dana postao bivši. I nikada više nisam otišla u Trst.

Iza godina sustavne besparice, došle su godine u kojima sam više zarađivala, i imaginarna kružnica koju sam opcrtavala cipelama ostala je nespojena sve češće, gladnije, požudnije. Nisam mogla odoljeti. U ruke su mi ugurali jednu karticu, potom drugu. Kao da je novac pao s neba. Kao da u konačnici neću sama platiti račune, kupovala sam i nenamjerno stvarala kolekciju. Nešto nekontrolirano, divlje vuklo me da probam i imam još i još. Hazard kao ona vožnja kroz Sloveniju.
U ormaru imam kolekciju skupih cipela, kupovala sam ih u Zagrebu, a obvezno i vani kada bih se tamo našla.

Ono što sam mrzila u toj strasti jesu naši dućani, trgovci koji se odnose prema toj obući kao prema božanstvima. "Gospođo, ali to je Victor&Rolf" - još i sad mi zvoni u učima. Taj provincijalan odnos prema brendovima grozan mi je bio, pa nisam baš ni ponosna da sam bila dio te energije, ali slabost je slabost.

Vani sam se osjećala bolje, kao da veća količina ljudi, veći promet, više novaca spusti na zemlju te brendove i odnos prema njima je normalan. Prizemniji je. U Londonu sam jednom kupovala u nekom skupom dućanu, cipele smo isprobavale jedna potpuno zamotana Arapkinja i ja. Nikakve mise oko tebe. Zna se kakav je dućan i tko kupuje. Trgovkinja ne uzvikuje egzaltirano, i ne kuha poniznošću. Dapače, zadivljeno je komentirala moje Fabijeve čimice kupljene u Zagrebu, neopterećeno tko ih je proizveo ili dizajnirao. Naprosto, ti dućani znaju okupiti žene koje prepoznaju lijepo, bile bogate ili siromašne. Ukus ne bira.

Sad sam u nekoj prilici izmiriti račune na karticama i prerezati ih. Osjećam se kao onog dana u Sloveniji kada me je Bog spasio i pozvao na čaj.
Razlika je u tome što sada neću nikog zaprepastiti, možda porok kojeg sam prerasla, koji mi je postao dosadan.

Čak si nemam što ni za reći, porok, kada mu vjeruješ, divno zvoni u učima, grije dušu imaginarnim obećanjima, pjeva zablude i poigrava se našim tlapnjama.
Prijeteljica mi neki dan sramežljivo kaže: Znaš, kada si ti .......i ne uspijeva dovršiti. Prekidam ju i odgovaram: Misliš kada sam trošila brdo love na obuću? Zamisli da sam vozila, što nije za mene, štošta konzumirala, ko zna bih li sada mogla na čaj..........

Ona sliježe ramenima potvrdno: Imaš pravo, nismo svi za sve.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se