Vilenjak iz Grožnjana

Prošli sam vikend bila kod sestre u Karlovcu. Kupila je novi stan za koji sam je vrbovala i sada kada je sve gotovo išla sam vidjeti stančić, moje pastorče.

Sa nestrpljenjem sam se parkirala ispred zgrade, krivo, kao i uvijek, na zelenu površinu, poveći travnati otok uz cestu.

Zgrada je kod stare austrougarske škole, s prekrasnom ogradom, kičastim vijugama i viticama od lijevanoga željeza, kako se to nekada radilo kada su pravi zanati bili na životu.

Stan je u zgradi koja je neka vrsta socijalištičke favele, niži radnički sloj u njoj glanca svoje male gajbe. Na hodniku srećem zadihanu čistačicu stubišta, zakrabuljenu kao astronaut, u radnoj kuti i rukavicama, oko glave marama da zaštiti kosu.
Pripremljena je za čišćenje kao da će upravo u nekom laboratoriju susresti s ne znam kakvim opasnim vilenjacima od bakterija i virusa.
Kult partijarhata je u čistoći, tješim se kada ne stignem vlastiti stan dovesti u red, jer i u meni čuči isti astronaut iz hodnika.

Zbrčkani su mi dojmovi oko moga pastorčeta. Da ih sredim dok se sestra ne vrati, odlazim u grad.

A tamo se sve se još više okrene naglavačke.

Na terasi hotela s pogledom na Koranu ubrzo mi se prikeljio vremešan, simpatičan muškarac. Nešto viši od mene, zbrčkana lica, male kozje bradice. Nije naizgled nešto, al nešto iz njega govori. Kad muškarac to nešto ima kako god da izgleda kačiš se na njega, magnetizmom, u potrazi za tim njegovim skrivenim gralom.

Svidjelo mi se što je niži rastom. Osjećam se kao da smo oboje u svijetu liliputanaca. Čovjek si uzeo slobodu, obasipa me svakakvim riječima, gladi po ramenu.

- A, odtud si ti uopće?

I on odčepi kako je u prolazu, kako dolazi iz najljepšeg kraja svijeta, izmišljenog mjesta iz bajke.

- Pa koje je to mjesto, reci da znam?
- Grožnjan!

I u trenu sve se promijeni. Oniži čovjek s kozjom bradicom i skrivenom tajnom, preobrati se u mojim očima u sasvim mitsko bićo. Puštam ga da riječima plete ružičastu šećernu vunu oko drvenoga štapića što se u mom kraju prodaje na vašarima i pijacama.

Ne protuslovim mu ni riječi. Sve potvrđujem.
- Istina je, Istra je šećerlema.

Zove me da dođem. Ma prerano je, mislim si, ni ne znam tko je čovjek, namjerno se ne raspitujem o njemu, da se ne raspline čećerlema.

A mašta se raspojasala. U Grožnjanu šetati uličicama piti kavu......Divota!

A onda se sjetim da tamo vikendicu ima Mile, dobar prijatelj moga nekadašnjeg muža. Godinama ne viđam to društvo, al tamo bih ih sigurno srela. Svakog vikenda tamo tulumare, netko mi je rekao. Mile je uredio neki kućerak koji je naslijedio od mame koja je umrla prije destak godina. Bila sam joj na sprovodu.

Kako šetati tim gradićem šećerlemom s malim čovjekom vilenjakom, upijati svu ljepotu izazova, i sretati ljude koji me dobro znaju.

Kako u fantaziju uklopiti zbilju, konkretnu sliku mene, moju ikonu u očima tih ljudi. Koliko bih svojih malih porculanskih statua razbila za komadić fantazije, okusa šećerne vune sa seoskog vašara iz djetinjstva.

Tko zna tko je vilenjak iz Grožnjana? Možda bih ga zatekla da svira violinu, izrađuje ukrasne ključeve, magnete za frižidere, sličice koje turisti raznose diljem svijeta. Možda ima u Grožnjanu kovačnicu u kojoj kuje potkove za sreću?

O njegovoj mračnoj strani neću ni misliti. Na početku svi su muškarci slatki, nude srce na dlanu. A onda otkriješ da vlastitoj djeci ne plaćaju alimentaciju.
Istranin je Talijan, dok govori hrvatski pjevuši, cima i cima da dođem.

U mašti pakiram stvari, trpam gaćice, grudnjake, kupaći ako skočimo do toplica, trpam brdo slatkih krpica, torbi, mirisa. Vidim se u Istarskim toplicama, hrabro odjevenu u bijeli kupaći kostim i u tijelu od prije desetak godina......

Al svaki put kada u mašti zatvaram cif na torbi, Mile mi se ukaže pred očima.

Podsjeti me na moju porculansku statuu u njegovim očima i mene nešto lecne, prizemlji.

Kvragu i vilenjak koji me tako zapalio. I Mile koji kontrolira.

Umjesto Grožnjana koliko ću astronauta otkriti u sebi?